Igra valcerom

Filmska glazba: HARRY POTTER I PLAMENI PEHAR (Harry Potter and the Goblet of Fire), red. Mike Newell, sklad. Patrick Doyle

Igra valcerom

Doyle je od početka pokazivao da će njegova glazba biti prilagođena žanru, ali da ne može biti ista kao Williamsova

Kada je odlučeno da John Williams više neće skladati za filmove o Harryju Potteru, znalo se da će se njegov sljedbenik naći pred teškom zadaćom, a također se znalo da će Potterove partiture izgubiti kontinuitet serijala. Na sreću, redatelj Mike Newell pozorno je odabrao zamjenu: to je Patrick Doyle, engleski skladatelj s iskustvom partitura za brojne filmove od Henryja V i drugih filmova Kennetha Brangha do Razuma i osjećaja, Gosford parka, Velikih očekivanja, Dnevnika Bridget Jones pa čak i Frankensteina. Kretanje raznolikim žanrovima dobro je došlo skladatelju u filmu Harry Potter i plameni pehar, koji iz fantastike juri u tinejdžerske probleme pa se vraća crnoj magiji. Ipak, Doyle je u najnovijem Potteru bio dosljedniji i stilski jedinstveniji nego što se očekivalo. Doduše, teme koje je uspostavio John Williams u prethodnim nastavcima izgubile su se u Doyleovoj partituri, a opstala je samo glavna tema, kojom je kratko (i mračno) prokomentirana pojava filmskoga naslova. Doyle je od početka pokazivao da će njegova glazba biti prilagođena žanru, ali da ne može biti ista kao Williamsova. Ipak, iz Williamsove je glavne teme preuzeo trodobno valcer–kretanje, pa je upravo valcerima obilježio veći dio filma. Jasno, riječ je o dijelu u kojemu se mladići i djevojke pripremaju za tradicionalni školski bal. A bal potpuno zaokuplja skladateljsku imaginaciju, pa na njega asocira i u interijerima i u eksterijerima škole Hogwarts. Vanjski su valceri više vilijamsovski, vilinskiji (zimski ugođaj), dok su unutarnji — oni vezani uz stvaran bal (i pripreme) — više štrausovskoga tipa. Glazbeno je kretanje očito zadano scenarijem pa se čak pojava Jarvisa Cockera i njegovih kolega iz skupina Pulp, Radiohead i Relaxed Muscle, kao glazbenika koji sviraju na balu, ne čini nasilno umetnutim. A scenarij, koji je Doylea odveo u igru valcerom, omogućio je još inventivnih zvukovno–glazbenih rješenja: od ulaska nježnih predstavnica i robusnih predstavnika dvije druge škole (prve su opisane glasovnim uzdasima, a drugi čvrstim ritmičkim nastupom) do eterična pjeva sirena iz zlatnog jajeta. Jednako je Doyle inventivan kada treba pojačati mračne, akcijske scene. Nažalost, ne nadovezuje se na Williamsov mig o tome kako bi Voldemortova tema trebala zvučati, ali stvara intenzivno mračnu, gusto formiranu atmosferu pri ponovnom rođenju najstrašnijega čarobnjaka. Budući da taj filmski trenutak povezuje različite, ali snažne i uglavnom negativne emocije (Potterova tuga, Voldemortov trijumf, strah Voldemortova sluge, ljutnja i Voldemorta i Pottera...) glazbeni pristup s fanfarama, teškim ritmovima i dubokim basovima dodatno potvrđuje da je vrijeme dječaka Harryja prošlo te da je dječak prisiljen stupiti u svijet odraslih (čarobnjaka). Međutim, Doyleov prinos Harryju Potteru je dvosjekli mač. Dok se s jedne strane, slijedeći vlastiti stilski izbor, a i u nemogućnosti da postane Williams, prekida niz raskošno orkestriranih, snažno melodijskih, ali mračnih partitura, s druge je strane njegova britanska suzdržanost, sposobnost da se ne nameće slici čak ni kada mikimausira (doslovne ilustracije komičnih gegova u sceni na balu riješene su kao sastavni dio valcera!) dobrodošla promjena u smislu nacionalnog (britanskog) određivanja glavnog junaka. Da je Doyle od početka skladao za Harryja Pottera, dvojbe uopće ne bi bilo...

Irena Paulus