I k jaslicam pristupljuj!

Otkotrljala se još jedna godina. Još koji dan — i evo nas u 2006. No prije toga vrijedne ruke po crkvama i kućama prionut će da nam zorno prikažu ono što slavimo svakoga 25. prosinca: Isusovo rođenje. U Novom zavjetu Isusovo je rođenje najiscrpnije opisano u Lukinu evanđelju (2, 1–20), prema kojem se još od 1223. inscenira taj događaj. Upravo je te godine sv. Franjo Asiški u Grecciu, u jednoj špilji, dočarao betlehemsku štalu s volom i magarcem te djetetom Isusom i njegovim zemaljskim roditeljima, Marijom i Josipom. Premda imenica vol nije etimološki dovoljno jasna (neki misle da je srodna s tračkim bólinthos — vrsta goveda, tur, zubr: europski bizon, a drugi dopuštaju mogućnost srodnosti s pridjevom veli — velik, jer je vol velika životinja u usporedbi s malim domaćim, poljskim i šumskim životinjama), njegova je uloga u betlehemskoj štalici sasvim određena i jasna: on dahom grije tek rođeno dijete. Srednjovjekovna je simbolika (već debela nadgradnja) vidjela u liku vola neznabošce, a u liku magarca Židove. No i magarac — ta dugouha, izdržljiva domaća životinja iz porodice konja, ali manje cijenjena i više šibana od konja, sivac, tovar, osao — upotrebljiviji je za nošenje svakojakog tereta (i ljudskoga) nego kao simbol, pa je po tome što nosi na sebi i dobio ime: novogrč. gomári od gómos, teret, tovar, prekrajanjem od ar. homar. Magarčevo je ime, dakle, rezultat još jedne premetaljke slogova. Ta tipična životinja sredozemnoga bazena bila je i Isusovo prijevozno sredstvo i suputnik: od dolaska na ovaj svijet, preko bijega u Egipat pred jarosnim Herodom da izbjegne pokolj nevine djece pa do odlaska s ovoga svijeta (ulazak u Jeruzalem). Prasl. *osblbm , rus. osël, kajkavski, slovenski, češki osel (koji, naravno, zna svoj posel) preuzet je iz gotskog asilus, odakle se razvio njem. Esel, a već se nazire i lat. asinus, grč. ónos, što je pak posuđeno iz nekoga predantičkog semitskog sredozemnog jezika. No vratimo se obitelji za koju nije bilo mjesta u gostionici, nego su je smjestili u jasle. Simboličnih božićnih jaslica ima u svakom pogledu raznih: od veličine do građe od koje su napravljene. Osim statičnih jaslica, priređuju se i inscenacije sa živim likovima, a Nijemci ne bi bili fanovi tehnike da u prvotno skromnu štalicu ne ubace mehaničke figure i naprave kojima se postižu specijalni efekti. Uopće, prvotna skromnost — alfa i omega izvornoga franjevačkog reda — od baroka ne uspijeva odoljeti sve većoj kićenosti, pa se na pozornicu zadanu scenarijem utrpava sve više likova i predmeta — što onih koji su povezani sa samim događajem (pastiri, magi / mudraci koji prerastaju u kraljeve; ovce, deve, pa i slonovi), što onih koji su se već vrlo udaljili od davnoga predloška (kao dijete očarale su me jaslice u crvenom šestinčanskom, licitarskom stilu u Sv. Blažu u Zagrebu, a u najnovijima, onima s Grobnika, u ulozi triju kraljeva pojavljuju se hrvatski kraljevi Tomislav, Krešimir i Zvonimir, dok sve figure nose tradicionalnu hrvatsku odjeću) (»Jutarnji list«, 29. studenog 2005). Mjesni župnik nije si razbijao glavu vremenskim slijedom. No, kako se vidi, nije ni prvi ni jedini koji je uveo osebujne inovacije. Ima jaslica koje kao da nisu u Betlehemu, nego leže na tlu bogatu vodom — potočići žubore, gusta se mahovina zeleni, pastiri preskakuju preko mostića i brvana da, predvođeni sjajnom zvijezdom repaticom, dođu do svetoga djeteta na slamici u jaslama. Jaslice su, očito, poprimile značajke onoga kraja u kojem su postavljene. Siromaštvo nakon Drugog svjetskog rata bilo je u svakom pogledu maštovito, pa je smislilo jeftinu verziju jaslica od papira, na sklapanje, uz 2–3 gipsane ovčice, koje su već stajale na zeleno ofarbanom postolju, travi, premda krov te kućice–harmonike samo što se nije urušio pod težinom nacrtana snijega i ledenih visuljaka. No tko bi uz Radosnu vijest još mislio i geografski?! Osim božićnih jaslica, koje uprizoruju rođenje Spasitelja i Otkupitelja svijeta i svake godine bude sve dulja i dalja sjećanja na davne Božiće i ljude s kojima smo ih slavili, jasle / jaslice imaju i drugih, mnogo običnijih, namjena. Prva je mjesto u štali kamo se u žlijeb, korito ili posebno izrađen otvoren sanduk stavlja sijeno za stoku. Jasle su (pluralia tantum) i dobile ime upravo po hrani i jedenju: prasl. *(j)ěsli, rus. jásli, češ. jesle od jesti (lat. edo, grč. édok , jedem; uspr. engl. eat, njem. essen u istom značenju), jer se u jasle stavljala i u njima se čuvala hrana za blago (konje, krave). Hrana, taj futer za život, sigurno je kumovala i prenesenom značenju riječi jasle — biti na čijim jaslama, vrlo često državnima, znači imati osigurano financiranje, uzdržavanje. Osnovno zbrinjavanje i redovito hranjenje, osobito vrlo male djece do 3. godine života (jaslička dob), bila je zadaća ustanova koje su se zvale dječje jaslice. One su bile predvorje vrtića, u koji su se prebacivali malci i malice nakon 3. godine (vrtićka dob) do stupanja na prvu štengu prosvjetnoga žrvnja. I jedno i drugo mislim da je nužno zlo za (pre)zaposlene roditelje, no to ne ulazi u ovu blagu božićnu priču. I na kraju jedna »filozofsko–teološka« rasprava. Vodila se u crkvi sv. Josipa kod trešnjevačke tržnice, a ja sam je čula sasvim slučajno. Tri su dečkića nakon vjeronauka stala kraj jaslica. Jedan provjerava znanje: »Bog je stvorio sve vidljivo i nevidljivo.« Drugi, »učeniji«, potvrđuje: »Da.« »Onda je Bog stvorio i ET–a, izvanzemaljca.« Kratkotrajni muk. Filmska industrija sa svojim ratovima zvijezda i kojekakvim izmišljenim čudovištima (što se zove, ne znam zašto, znanstvena fantastika) teško ide pod istu kapu s anđelima i arkanđelima o kojima su netom bez ikakvih zvučnih i svjetlosnih efekata slušali od časne. No dečki slijede logiku pa prvi postulat — Bog je stvorio sve — postaje zakon koji tjera svaku sumnju. A plastična figurica izvanzemaljca ET–a, (i) toga Božjeg stvorenja, seli se iz dječjega džepa na mahovinu trešnjevačkih jaslica kao njihov dar malomu Isusu u jaslama.