Hobotničini kraci

Hobotničini kraci

Nestabilna (neujednačena) groteska, koju će svatko odčitati ovisno o svom poimanju ne samo umjetnosti nego i recentne prošlosti, pa i aktualne politike

Nešto staro — nešto novo, mnogo puta (zlo)rabljen naslov prva je asocijacija nakon odgledane praizvedbe Matišićeve »crnohumorne društvene satire« Sinovi umiru prvi u režiji Božidara Violića i izvedbi ansambla zagrebačkoga GDK Gavella. Staro: makabrični motiv, umjerena uporaba dijalek/a/ta (u koegzistenciji s razmjerno književnom normom), situiranje radnje u podbiokovski, imotski kraj (gdje je autor i rođen), miješanje stilova i žanrova, čime se postiže stanovit nadrealni dojam i, donekle, zbunjuje gledatelja, kojemu se otežava orijentacija… Novo: radikaliziranje bizarnosti (od one vrste koja se pojavila u prethodnom ambicioznijem) autorovu komadu Svećenikova djeca, intenzivnija politizacija (koja mjestimice izaziva nelagodu) te, u formalnom pogledu, kako je to točno u popratnom eseju napomenuo redatelj, tlocrt tragedije, odnosno, kako bismo mi rekli, njezina (pomalo okrnjena, ali vidljiva), struktura. U cijelosti: nestabilna (neujednačena) groteska, koju će svatko odčitati ovisno o svom poimanju ne samo umjetnosti nego i recentne prošlosti, pa i aktualne politike.

Ratnici i invalidi

Mate Matišić i ovim komadom nastavlja, dakle, trend etnodrame (koji nam je poznat osobito po analognim angloirskim proizvodima, a koji postoji i u Italiji, gdje mjesto pasivnih krajeva zauzimaju Sicilija i Sardinija). Agonisti Sinova… ljudi su za koje »rat nije završio«, oni žive u društvu i državi duboko korumpiranima, gdje su čak i posmrtni ostaci — na prodaju. Bivši se ratnici, sve od reda invalidi (istinski, ili lažni, radi mirovine) nastoje suprotstaviti mafijaškoj hobotnici, no ona je krakove pružila sve do sama (nedohvatna) vrha. Pri tome su i sredstva njihove borbe neprimjerena, takoreći homeopatska: obje se strane bore — mrtvacima. Uz hrvatske umirovljene branitelje (koji mahom boluju od PTSS–a), tu je i jedan ilustrativni penzioner iz Niša, te karikaturalni Bosanac, i oni u potrazi za zemnim ostacima najmilijih. Ustrajavati na političkoj korektnosti (kako to vele uvelike nekorektni Amerikanci) u groteski vjerojatno bi bilo pretjerano; ako bismo to i učinili, mogli bismo ustvrditi da je i ona labilna te da se ponajprije zasniva na sustavu kompenzacija (kriminal ovdje — kriminal tamo; sve je to isto »balkansko bure baruta«, u stadiju nakon razorne eksplozije). Također Sinovi… očito sliče proizvodima dramske radionice Nine Nuić: jedna od završnih rečenica, u epilogu, Matišićeva komada glasi: »Bit ćemo jednog dana jopet svi zajedno u grobnici… Mi i naša dica…« (dok iz daljine dopiru zvuci svadbe), čime se smrt vitalizira/relativizira te, zapravo, u naivnoj predodžbi likova, promatra kao nastavak ovozemaljskoga života (što je, u svojoj najpoznatijoj i najboljoj drami Neboder naopačke već do kraja provela upravo Nina Nuić; tamo se, naime, svi likovi posmrtno sastaju u prototipu balkanske krčme). Božidar Violić, inače sklon Matišićevoj osebujnoj poetici, realizirao je (unutar parametara koje mu je zadao autor), korektnu predstavu, gotovo smirena tona, bez dodatnih metafora, takoreći doslovnu. Svojim se rješenjima ne ističu ni scenograf Ivo Knezović, ni kostimografkinja Irena Sušac, nego se gledatelju upravo nameće Matišićev paralelni univerzum, te ga se navodi da razmišlja o mogućim ili realnim vezama sa svijetom oko nas, odnosno s onim u kojem zazbilj živimo. U Gavellinu standardno dobru glumačkom ansamblu istaknuli su se Ljubomir Kapor, Biserka Ipša, Dražen Kühn, Darko Milas, Enes Vejzović, Sven Šestak te Sreten Mokrović. Apartno stoji minijatura velemajstora Pere Kvrgića, koji, međutim, kao da je u Matišićev svijet navratio iz neke druge, posve drukčije predstave. Hoće li prvi dio autorove nove Posmrtne trilogije, paradoksalno, scenski zaživjeti, ipak još ostaje otvoreno pitanje — i to ne toliko zbog eventualne provokativnosti (u stilu obližnjega Kerempuha), koliko zbog imanentnih (dramaturških) slabosti sama djela, odnosno autorove poetike koja nije za svačiji ukus.

Boris B. Hrovat