Grad u nestajanju

Grad u nestajanju

Cvjetanović je svjestan agresivnosti fotografskoga postupka, njegova je pozicija diskretna: postavlja se prema portretiranoj osobi kao prema pojedincu, kao osoba prema drugoj osobi u nevolji

Djelo i ime Borisa Cvjetanovića naširoko je poznato, dakle ne samo u uskim fotografskim krugovima nego i u onima koji pokrivaju šire kulturno područje. Izbor njegove serije fotografija, zajedno s fotografskim djelom Ane Opalić, na Venecijanskom bijenalu 2003, bio je kulminantna točka i neskriveno priznanje i izabranicima i svim onima koji se tim medijem bave, već više od stoljeća, ovdje, u Hrvatskoj. Od samih početaka Cvjetanovićeva bavljenja fotografijom, u njegovim prvim autorskim izložbama 1980–ih godina, može se uočiti čvrsta putanja i koherentnost jedinstvenog individualnog stila. Njegove fotografije uvijek sadrže stanovite prikrivene dvostrukosti. Na primjer, zbog pretežite primjene srednjega formata, očuvanja i naglaska izvornosti nedirnuta kadra, kao i isključivosti snimanja u rafiniranoj crno–bijeloj tehnici, one se mogu, posebice na prvi pogled, očitati kao klasične i tradicionalne. Uz to, pridodamo li tomu njegovu trajnu zaokupljenost temama iz socijalne svakodnevice, vrlo lako možemo upasti u zamku prepoznavanja njegove fotografije kao žurnalističke i dokumentarne. No malo pomnijim uvidom u njegove fotografske cikluse ubrzo ćemo spoznati kako je njegova autorska ideja i pristup na tradicionalne pretpostavke fotografije nadogradila novi smisao, koji je vrlo suvremen. Prizore iz društvene zbilje, uglavnom rubnih slojeva društva, on odabire po svom, subjektivnom ključu vlast

itog umjetničkog senzibiliteta. Ti prizori postaju fotografije koje nisu tek arhivski nizovi slika i opisa, ali nisu ni fotografski uljepšani samodovoljni slikoviti prikazi. »Cvjetanovićeva je intencija prije svega izbjeći uvriježeno lijepo i konvencionalno značajno, njegovi motivi su prizori koji uobičajeno promiču neselektivnom oku: ljudi, osobe u društveno neprihvatljivim životnim situacijama, obeskorijenjeni i otuđeni, isto kao i detalji odbačenih i izmještenih predmeta, životnih i inih napuštenih i zapuštenih prostora, ulica... Pri tome je njegov pristup temi krajnje seriozan i odgovoran, no istovremeno prema van nenametljiv i samozatajan, on nema nikakvih pretenzija isticanja etičke poruke.« Cvjetanović je svjestan agresivnosti fotografskoga postupka, njegova je pozicija diskretna: postavlja se prema portretiranoj osobi kao prema pojedincu, kao osoba prema drugoj osobi u nevolji. Baš zbog uspješno uspostavljena odnosa međupoštovanja sa snimanim, koji nikako ne smijemo nazvati empatijom, jer to svakako nije, on svoje prizore bilježi mirno kao nijemi promatrač, nevidljivi fotograf. Pogled je utišan, bilježenje autentične slike proizlazi iz pozicije sudionika, a ne isključivo promatrača, fotograf — Cvjetanović misleći je subjekt koji na posve izravan i iskren načina stvara djela izrazite atmosfere i autorskoga stajališta. Ako bismo trebali odrediti Cvjetanovićevo nastojanje, mogli bismo ga sažeti pod ovom definicijom i terminom recentnoga fotografskog dokumentarizma.

Ciklus prigrađa

Sve se to može primijeniti i zapaziti i u nedavno izloženu fotografskom ciklusu Foto studio city u kuli Lotršćak. Unutar duljega razdoblja od dvanaest godina, 1993–2005, Cvjetanović je umjetničkom fotografijom bilježio nestajanje dijelova grada, koji su godinama odolijevali općoj urbanizaciji i bili zaboravljeni u samu srcu grada. Stari dijelovi Vrbika i Trnja bili su, a neki još i jesu, suburbane enklave unutar modernoga grada. Ruševni i zapušteni prostori, improvizirane nastambe u kojima se odvija život, sentiment su vremena koje nam uzmiče i nestaje. U tom njihovu nesigurnom mikrosvijetu portretirao je osobe, zabilježio njihovu tjeskobu nestalna boravka, odsutnost i samoću, i ne samo ljudi nego i od svih nas napuštenih prostora, odbačenih predmeta. Njegove su fotografije, kako to kustosica Marina Vinculin navodi u katalogu izložbe, narativne sekvence, u kojima nam nizom narativnih točaka — fotografija, Cvjetanović priča priču nestanka... Upućuje nas na egzistencijalnu razinu zbilje u kojoj smo suočeni s nestalnošću životnih uvjeta i unutar nje sudbinskom osamljenošću drugoga, nas, i jasno autora sama.

Snježana Leskovar