Filharmonija je ogledalo kulturne snage Zagreba

Filharmonija je ogledalo kulturne snage Zagreba

Maestro Šutej snažno je ime u glazbenom svijetu koje nismo dovoljno iskoristili, a mislim da je njegovo istinsko zalaganje za dignitet orkestra nešto što treba poštivati

S violinistom i kulturnim menadžerom Miljenkom Puljićem, ravnateljem Zagrebačke filharmonije i izvršnim producentom Dana Ma-tice hrvatske Mostar, razgovarali smo o njegovu viđenju stanja i viziji poslovnog upravljanja Zagrebačkom filharmonijom, njegovoj dosadašnjoj karijeri te nastanku i razvoju Dana Matice hrvatske u Mostaru, danas najveće kulturne manifestacije u Bosni i Hercegovini.

Kako su i zašto nastali Dani Matice hrvatske u Mostaru?

— Dani Matice hrvatske u Mostaru nastali su prije sedam godina, ali njihovi korijeni sežu u doba nakon prvih demokratskih izbora početkom devedesetih, kada je predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović oko Uskrsa organizirao niz koncerata, na kojima su nastupali i Krunoslav Cigoj i Zagrebački solisti, te još nekoliko kulturnih događanja. Nažalost, zbog ratnih zbivanja to se nije nastavilo, no potkraj devedesetih na inicijativu Matice hrvatske organiziran je četverodnevni niz događanja Uskrs uz Maticu hrvatsku. Nakon druge godine te manifestacije mene su pozvali da se pridružim i ja sam se angažirao i pokušao svoja iskustva, razmišljanja i poznanstva iskoristiti za njezinu dobrobit. Nakon četvrte godine manifestaciju smo preimenovali jer smo njezino trajanje produljili na čak sedamdeset dana, no zadržali smo uskrsni ponedjeljak kao dan otvaranja manifestacije, a ove godine dali smo i podnaslov, Mostarsko proljeće. Sarajevo već ima tradicionalnu manifestaciju Sarajevska zima, a Dubrovnik i Split svoje velike i slavne ljetne festivale, a između toga sada smo u proljeće ubacili Mostar, koji se i geografski nalazi između tih gradova. Među tim festivalima razvila se suradnja i donijela mnogo dobra ljudima u tom području.

Dani Matice hrvatske u Mostaru ne doživljavaju se samo kao hrvatska manifestacija, nego u njoj sa svojim kulturnim institucijama sudjeluju i pripadnici ostalih naroda u BiH…

— Ove smo godine u četrdeset i pet dana programa imali sedamdeset i pet manifestacija kulturnih ustanova i pojedinaca od Banje Luke do krajnjega juga. Iz Banje Luke tradicionalno nam dolazi Narodno pozorište Republike Srpske s najboljim predstavama, a ove smo godine mi organizirali gostovanje predstave Marlene Dietrich sa Ksenijom Prohaska u Banjoj Luci, koja je tamo doživjela ovacije, uz dva bisa na kojima je cijelo kazalište pjevalo s njom. Mi njegujemo svoju kulturnu baštinu i vraćamo dignitet u mnogo čemu ugroženom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, ali smo apsolutno otvoreni i za kulture ostalih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini te se Dani Matice hrvatske u Mostaru tradicionalno održavaju pod visokim pokroviteljstvom Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Ministarstava kulture Republike Hrvatske i Federacije BiH.

Kolika je važnost glazbenoga segmenta manifestacije i što u tom smislu smatrate najvećim uspjesima?

— Druge godine nakon moga dolaska u Mostaru je gostovao Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem maestra Vjekoslava Šuteja. Tada smo ga zamolili da nam pomogne preuzimajući dužnost umjetničkoga ravnatelja, na što je on rado pristao. Inače, njegov prvi profesionalni koncert nakon diplomiranja bio je u Mostaru s Mostarskim simfonijskim orkestrom. Posao umjetničkoga ravnatelja maestro Šutej obavlja volonterski, a odmah po preuzimanju dužnosti dogovorio nam je gostovanja uglednih ansambala i solista iz Beča i Rima. No, odmah nam je rekao da nam je presudna suradnja sa Sarajevom. Tako se dogodio iznimno važan koncert Sarajevske filharmonije u Mostaru, sa po dvoje gostujućih pjevača iz Zagreba i Sarajeva, koji je prvo izveden u Sarajevu, a zatim u mostarskom Domu hercega Stjepana Kosače. Bilo je to prvo poslijeratno gostovanje Sarajevske filharmonije, nakon petnaest godina odsutnosti iz toga grada. Oba su koncerta napunila dvorane i digla ljude na noge. Dani Matice hrvatske na taj način daju prinos kulturnom jedinstvu Mostara, skupljajući ljude dobre volje s obiju obala. Ove smo godine predstavu Otok na kojem je vrijeme stalo Dubrovačkih ljetnih igara postavili ambijentalno, pod Starim mostom. To je bio veliki iskorak u društvenom i kulturnom životu Mostara. Sve stanovnike Mostara smatram sugrađanima i želim im u kulturi vratiti ono što su imali prije rata te dati još više. Upravni odbor čini širok krug uglednih ljudi iz Mostara, a u Organizacijskom savjetu su, osim ministara kulture Hercegovač-ko–neretvanske županije i Sarajevskog kantona Jaga Muse i Ivice Šarića, i intendanti Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara Milan Štrljić i Ivica Prlender. Nakon Ere s onoga svijeta pod dirigentskim vodstvom Vjekoslava Šuteja i Krležina Kraljeva u suradnji sa Sarajevskim narodnim pozorištem za iduće dane Matice hrvatske postavljamo operu Nikola Šubić Zrinjski, a planiramo s Dubrovačkim ljetnim igrama i Sarajevskim narodnim pozorištem premijerno postaviti jednu dramsku predstavu koja bi igrala u Dubrovniku, Sarajevu i Mostaru.

Koliki je proračun manifestacije i koji su njezini izvori financiranja?

— Ministarstvo kulture Federacije BiH daje nam milijun i dvjesto tisuća, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske oko četiri stotine tisuća, a od sponzora dobili smo oko milijun kuna. Nemamo stalno zaposlenih — svi su na ugovorima, a maestra Šuteja teško nagovorimo i na to da mu platimo hotelsku sobu. Kad se dogovori program, uprava Ogranka Matice hrvatske i ja krećemo u animiranje sponzora, a potom ja s organizacijskim timom provodim program u djelo, djelujući iz Ogranka Matice hrvatske Mostar, čija je tajnica ujedno tajnica manifestacije. Našega su izvrsna tehničkog voditelja Igora Kunšteka nakon svoga gostovanja angažirale i Dubrovačke ljetne igre. Treba nam dosta novca, jer su troškovi, primjerice dolaska i smještaja ansambala kao što su Zagrebačka filharmonije, HNK Split ili članova bečke Volksopere, vrlo visoki, od prijevoza do smještaja, pa pazimo na svaku kunu.

Kako je tekla vaša profesionalna karijera?

— Rođen sam 1966. u Mostaru, gdje sam završio srednju školu, no već u prvom razredu osnovne škole profesor Franjo Peternel, koji sad djeluje u Mariboru, privukao me u mu-zičku školu, gdje sam počeo učiti violinu, a tijekom godina i s uspjehom sudjelovao na brojnim državnim natjecanjima. Na Peternelovu preporuku došao sam na Muzičku akademiju u Zagrebu, a već nakon prve godine s lutnjistom Sergejom Karamazovom i gitaristom Sašom Dejanovićem često sam nastupao u Njemačkoj, gdje smo osnovali ansambl Le Baron Karamazov. Na drugoj sam se godini već zaposlio u Gradskom kazalištu Komedija kao violinist, gdje sam prošao zanimljiv repertoar opereta i mjuzikala, i ostao tamo sve do 1991, kad sam bio zamjenik koncertnoga majstora. Nakon toga otišao sam u Zagrebačku filharmoniju, koja me oduvijek privlačila programom. Tijekom petnaest godina, zahvaljujući brojnim gostovanjima u inozemstvu i radu s mnogim velikim umjetnicima, uvidio sam ključne probleme i mogućnosti ansambla. Kao glazbenik sudjelovao sam u osnivanju Hrvatskoga komornog orkestra, Varaždinskog komornog orkestra i Hrvatskoga baroknog ansambla. Da sam ostao samo na programu koji izvodi Zagrebačka filharmonija, bio bih na neki način zakinut u širini koju glazbena umjetnost pruža. Surađivao sam i s Tamburaškim orkestrom HRT–a i s ansamblom Lado na narodnoj glazbi, što je također bio veliki izazov, a s njima sam snimio i nekoliko CD–a. Ljubitelj sam i jazz–glazbe te sam član Scharf Club Swing kvinteta, s kojim sam kao violinist snimio i CD za Aquarius na kojem pjeva Stjepan Jimmy Stanić. Sudjelovao sam u mnogim događanjima i učio samu njihovu organizaciju.

Koje ste još organizacijske poslove obavljali izvan Dana Matice hrvatske?

— Uz pomoć kolege Saše Dejanovića organizirao sam turneju Komornog orkestra članova Zagrebačke filharmonije u Španjolskoj, što je bio moj prvi izazov i teška zadaća, a organizirao sam i nekoliko nastupa Salonskoga seksteta članova Zagrebačke filharmonije. Tijekom rata organizirao sam uz pomoć Zagrebačke filharmonije i Muzičke akademije nekoliko koncerata za pomoć obiteljima preminulih glazbenika u Bosni i Hercegovini, kada sam došao zahvaljujući gospođi Novosel s Muzičke akademije u Zagrebu i do njemačkog izdavača Petersa, koji je na moj poticaj donirao više od petnaest tisuća notnih naslova vrijednosti nekoliko milijuna njemačkih maraka za glazbene ustanove i škole u Bosni i Hercegovini. Organizirajući nastupe ansambala u kojima sam svirao upoznao sam jako mnogo ljudi, od struke do gospodarstva, do kojih i danas mogu doći i s kojima neprestano dobro surađujem.

Što vam je bio motiv za javljanje na natječaj za ravnatelja Zagrebačke filharmonije po isteku četverogodišnjega mandata Berislava Šipuša?

— Tijekom petnaest godina u ansamblu vidio sam mnoge dobre stvari, ali i brojne pogreške. Moj je motiv kolegama u ansamblu, do kojih mi je ponajprije stalo, omogućiti kvalitetu rada i života koju zaslužuju. Zagrebačka filharmonija snažna je institucija, ali mnogo je prostora za napredak. Već sam u kontaktu s mnogim gospodarstvenicima koji su izrazili spremnost da nam pomognu. Na naše koncerte moramo dovesti najveće glazbenike, i to dirigente i soliste, a na meni je da osiguram mnogo novca koji je za to potreban. Angažirao sam i marketinšku agenciju koja će mi u tome pomoći, a oni su izrazili spremnost da svoje usluge tijekom prva tri mjeseca sponzoriraju. Zagrebačka filharmonija mora biti ogledalo kulture i snage kulture Zagreba i Hrvatske, ono po čemu se Zagreb u svijetu prepoznaje. Kad gostujemo u inozemstvu, to mora biti u najboljim svjetskim dvoranama, ali ne u terminima koje je zakupila država, nego kao pozvani orkestar u okviru njihovih ciklusa.

Što učiniti ako u orkestru imate glazbenike koji nisu na razini cjeline i njegova su slaba točka? Filharmonija je samoupravna organizacija s jakom sindikalnom organizacijom. Je li moguće napraviti rezove? Ako vam dođe strani menadžer i kaže, primjerice, angažirat ćemo vas ako dovedete boljeg klarinetista, što ćete učiniti?

— Problemi nastaju i zbog fizioloških razloga. Kolege puhači uz najbolju volju i talent u određenim godinama više ne mogu dobro puhati jer im organizam to ne dopušta. Njima bi trebalo omogućiti bene-ficirani radni staž. Srećom, orkestar je u cjelini dosta mlad i na mnogim mjestima imamo po dvoje glazbenika, pa možemo uvijek predložiti dirigentu da angažira onoga drugog. Potrebno je i razgovarati s ljudima ako se dogodi propust na koncertima. Bio sam i predsjednik sindikata i zaposleničkog vijeća i znam da su naši ugovori dosta dobri i štite zaposlenike. Nitko od mojih kolega nije lako došao na ovaj posao, svi su prošli audicije i ne pada mi na pamet da nekog ostavljam bez posla. No, to ne znači da orkestar ne namjeravam ojačati novim glazbenicima. U dogovoru sa šefom dirigentom kontaktiram s Tamarom Smirnovom, koja je bila naša koncertna majstorica do početka rata i koja je sada koncertna majstorica u Bostonskom simfonijskom orkestru. Na audicijama moramo imati mnogo veću konkurenciju, a to je moguće samo ako osiguramo primanja barem na razini Slovenije. Tada će nam doći mladi i kvalitetni instrumentalisti iz cijelog svijeta. Zagreb pruža mogućnosti za lijep život, no morate imati plaću koja će bez problema pokrivati osnovne životne troškove. Već sada imamo honorarne članove koji nastupaju kad se netko iz ansambla razboli, no njih se ne može kao do sada plaćati 120 kuna po terminu! Ako osiguram više sredstava za tu svrhu, imat ćemo mnogo veći i kvalitetniji izbor glazbenika. Grad Zagreb je prije već sedam godina dobro riješio plaću šefa dirigenta, koja se nama čini visoka, no to u svjetskim razmjerima nije ništa značajno i nijedan svjetski dirigent ne bi došao za manju plaću. Mislim da bi i poslovni ravnatelji u kulturi trebali imati menadžerske ugovore, što bi osiguralo da dođu najbolji ljudi koji bi skupili najviše novca za rad ustanove. Moje su glavne osobine poštenje i briga za kolege, koje želim uvjeriti da će, ako budemo radili bolje, i oni moći bolje živjeti.

Izjavili ste da ste nakon preuzimanja dužnosti zatekli milijun kuna duga, premda je vaš prethodnik hvaljen kao osoba koja je financijski stabilizirala Zagrebačku filharmoniju…

— Prema dosadašnjim podacima upravnoga nadzora, gubitak premašuje milijun kuna — u obvezama smo više od dva i pol milijuna kuna, a nama su dužni oko milijun kuna. Bivši ravnatelj govorio je o našim potencijalnim potraživanjima, no nažalost ne postoji takvo nešto. Mi nemamo o tome nikakva pisanog traga i njegovi navodni usmeni dogovori ne mogu se tretirati kao potraživanja. On je smatrao da će Božićni koncert i Filharmonijski bal donijet 450 tisuća kuna, no prodaja karata za Božićni koncert zasad to ne potvrđuje. Inače o kolegi Šipušu nisam nikad rekao niti ću reći lošu riječ. No, kad govorimo o financijama, moramo govoriti o brojkama i činjenicama.

Kako mislite riješiti gubitak?

— Uz pomoć sponzora i Grada Zagreba. Zagrebačka je filharmonija jaki brand, uz koji se trebaju vezati važne tvrtke koje u Zagrebu i Hrvatskoj imaju relevantnu prošlost, sadašnjost i budućnost te je međusobno povezivanje brandova u obostranom interesu.

Kako se kreće pretplata?

— Nisam zadovoljan rezultatima i dugoročno je u padu, a ove je godine neznatno viša od prošle zbog kolektivnoga zakupa Rotary Cluba. Mislim da na tom području ima mnogo prostora za napredak. Ideja gospodina Ivana Cerovca o crvenoj, bijeloj i plavoj oktavi bila je vrlo dobra u doba osamostaljenja, u vrijeme nacionalnog naboja, no danas moramo razmišljati više marketinški i u suradnji sa sponzorima naći bolje nazive i marketinški ih iskoristiti.

Troškovi tiska i dizajna po vašem su sudu bili preveliki…

— Trošak tiska kataloga i plakata bio je oko 680 tisuća kuna, a grafičkog dizajna 370 tisuća kuna. Ja se dugo bavim poslovima koji su uz to vezani i smatram da se u suradnji sa sponzorima tu moglo mnogo uštedjeti. Zabrinjavajuće je da su ti novci trošeni iz naše zarade, a tim novcem moglo se nagraditi naše glazbenike i uložiti u dovođenje još kvalitetnijih gostiju.

Što možete reći o trošku violončela za Moniku Leskovar, koje je platila Zagrebačka filharmonija? Hoće li se moći refundirati taj novac koji je trebao dati Grad Zagreb?

— Grad Zagreb u potpunosti je ispunio svoju obvezu te doznačio novac za kupnju instrumenta.

Je li opozvan zahtjev za prekid radnog odnosa s Vjekoslavom Šutejem?

— Ne mogu ga opozvati jer je to u ovlasti Gradske skupštine, no mogu reći da maestro Šutej ima ugovor s Gradom Zagrebom do listopada iduće godine. Novi natječaj bit će raspisan po isteku njegova mandata. Spomenuti zahtjev zasnovan je na neformalnom mišljenju ansambla, a do toga neformalnog izjašnjavanja došlo je prebrzo. Da se izjašnjavalo nakon turneja u Japanu i Meksiku, mislim da bi rezultat bio drukčiji.

Vjekoslav Šutej govorio je o nedopustivim kompromisima na koje je pristao ravnatelj Šipuš za gostovanje u Japanu. Vi ste bili na tom gostovanju kao violinist, što nam možete reći o tome?

— Mlađim je glazbenicima dakako bilo stalo da idu u Japan, no mislim da su vidjeli da je maestro Šutej bio u pravu. U Japanu nam je dirigirao i dirigent amater, vlasnik hotela i restorana. U odnosu na prošlu japansku turneju prije trinaest godina, ova je bila daleko ispod razine. Kad nas je tada vodio Kazushi Ono, nastupali smo u društvu s Giuseppeom Sinopolijem s The Philharmonia Orchestrom, Sir Colinom Davisom i Staatskapelle Dresden, Rostropovičem, Yo–Yo Ma, Bečkim simfoničarima, članovima Berlinske filharmonije, Luciom Popp, Bayerische Staatsoperom i Wolfgangom Sawalischem, Marijanom Lipovšek, D. F. Dieskau… Na ovoj turneji imali smo svega dva dobro posjećena koncerta, no ostatak je razočarao. Šteta je da se prelazi toliki put. Na posljednjem koncertu neki političar, djedica od osamdeset i nešto godina, svirao je jedan stavak Mozartovog koncerta za flautu, nakon njega djevojčica na flauti jedan stavak Mozartova koncerta, a mi smo izveli samo jedan stavak Dvořákove Simfonije iz Novog svijeta. Na tom koncertu bilo je svega 75 ljudi. Uvijek cijenim napore da se napravi turneja, ali mišljenja sam da je ova bila daleko ispod razine Zagrebačke filharmonije.

U čemu je bio problem s turnejom u Meksiku?

— Grad Zagreb, kako sam saznao, nije odobrio novac za taj put u Meksiko, i mi nikada nismo dobili pisanu potvrdu da će netko pokriti taj trošak. No, ravnatelj Šipuš usprkos tomu odveo je orkestar u Meksiko, ponajprije da tamo izvede meksičku operu i od naših skromnih sredstava plaćeno je pola milijuna kuna za karte Zboru Ivan Goran Kovačić. Na turneju se ne može ići ako nije osiguran novac, a kamoli plaćati karte drugima.

Hoće li maestro Šutej dirigirati Filharmonijskim balom?

— Ravnatelj Šipuš potpisao je ugovor s drugim dirigentom, kojem ja ne mogu u ovako kratku roku otkazati. Maestro Šutej sigurno dolazi na razgovor s ansamblom, što je po mom mišljenju sada ključno. On je najavio da će poštovati mišljenje ansambla, ma kakvo ono bilo. Pratio sam ga u proteklih nekoliko dana na sjajnom koncertu Lea Nuccija u Splitu i na koncertu prigodom izbora za menadžera godine u Sloveniji, s kojim ima ugovor za sedam godina unaprijed. Ime maestra Šuteja može Zagrebačkoj filharmoniji osigurati brojne dobro plaćene angažmane i sponzore, no ako ga otjeramo, mnogo toga neće biti ostvarivo. Maestro Šutej snažno je ime u glazbenom svijetu, koje nismo dovoljno iskoristili, a mislim da je njegovo istinsko zalaganje za dignitet orkestra nešto što treba poštivati.

Razgovarao Zlatko Vidačković