DUŠA EUROPE

Neki su si narodi Boga upisali u himnu, poput Engleza: God Save the Queen, ili Srba: Bože pravde. Drugi na novac: In God We Trust, kako piše na američkim dolarskim novčanicama. njemački bataljuni pisali su ga na ratne stjegove u uvjerenju da je Bog s njima: Gott mit Uns. Neki su mislili da Bog ima s njima posebne poslove: Bog i Hrvati. Ili pak Slovenci: Domovina — Mati — Bog. No, mi Slovenci imamo ga i u poslovici, koja dobro označava neku karakternu osobinu: Tiho budi, sa strane hodi, gledaj u tlo i boj se Boga. Vjerojatno nema europskoga naroda kojemu se jednoć u povijesti nije učinilo potrebnim da Boga dovede u najtješnju uzročnu vezu sa svojim postojanjem. Zato nije ništa čudno što su se ljetos diljem Europe rasplamsale političke rasprave o pitanju da li da u europski ustav bude upisana riječ Bog i da li da u ustavnoj preambuli bude posebno spomenuto i kršćanstvo. S obzirom na to kako su ime Svemogućega u povijesti upotrebljavali i iskorištavali, po mome skromnome mišljenju europski su se političari dobro odlučili, s Bogom u preambuli europski ustavni poredak ne bi bio ništa čvršći. A mogli su, umjesto mlake i labave formulacije o kulturnoj i religioznoj tradiciji, upravo tu tradiciju i pošteno imenovati. Svatko zna da su to židovsko–kršćanski i grčki korijeni Europe. Te uključiti i sekularnost i solidarnost, znači tekovine Francuske revolucije. Upravo ovaj tren, kad sam ovo napisao, moj mi je advocatus diaboli šapnuo: a zar ne bi pozivanjem na tradiciju kršćanstva u europski vrijednosni sustav doveli i inkviziciju? A pozivanjem na francusko slobodnjaštvo, egalitarizam i fraternalizam također čuveni izum liječnika Guillotina? Tek smo, naime, prigodom dvjestogodišnjice Francuske revolucije u cijelosti postali svjesni kakav je stravičan opseg imalo djelovanje te sprave, tek tada smo konačno saznali za jezivo visok broj glava koje su padale u koševe nakon što ih je sječivo giljotine odvojilo od tijela, između ostaloga zato da bi Europa mogla upoznati prednosti sekularizma. S toga kuta gledanja liberalni pragmatizam čini se opreznijim, izbjegava svaku interpretaciju što Europa jest, odnosno što bi željela biti. Interpretacija je u suvremenome svijetu, gdje supostoje različite vrednote i pogledi na život, nužno također konfrontacija, a nju u svijetu slobodne trgovine i burzovna mentaliteta nitko ne treba, čak i na misaonoj razini. Sukob ideja može se naglo prenijeti u političke sukobe, a to je posljednja stvar koju si žele gospodarski pragmatičari. Tako ostaje najviši cilj ujedinjene Europe nešto podosta jednostavno: njezina gospodarska moć neka u najkraće moguće vrijeme postane konkurentna američkoj. Razumljivo je, misle pragmatičari, da će gospodarski procvat donijeti uz materijalno blagostanje i bolje zdravstvo i bolje škole, više novca za kulturu, više slobodna vremena te da će materijalno blagostanje samo po sebi donijeti viši stupanj tolerancije među europskim državljanima. Zbog tako optimističke perspektive pozivi Jacquesa Delorsa, nekadašnjega predsjednika europske komisije, koji je početkom devedesetih pozivao duši Europe, čuju se samo još kao daleki odjeci neke ideje, izgubljene u vjetru blagotvorna pragmatizma. Duša Europe lako bi značila i to da njezini državljani razumiju njezinu povijest, kulturu, duhovnost, vrijednosne i etičke polarizacije, izvore i načela demokracije, individualizam s osobnim povlasticama i istodobno nastojanje za zajedničko dobro. A to su za novodobne pragmatičare apstrakcije, međusobne odnose u ljudskoj zajednici prema njihovu mišljenju najbolje uređuju isti odnosi koji uređuju tržište kapitala: što veća permisivnost i što manja konfliktnost. Suvremeni gospodarski i politički pragmatizam podcjenjuje moć ideja. Svisoka gledaju na apstrakciju kulture i filozofije, a osobito na pitanje čovjekove duhovnosti. Priznaju sukobe ekonomskih i takozvanih nacionalnih interesa, a po najkraćem mogućem putu pokušavaju političkim sredstvima ukidati svaki misaoni i time latentni društveni sukob na tom području. No izbjegavanje rasprave ili čak njezino sprečavanje znači nojevsko guranje glave u pijesak. Ako činjenicu da u svijetu postoje različiti kulturni razvoji i različiti pogledi na život i društvo ne želimo vidjeti, to još ne znači da ta činjenica ne postoji. Židovsko–kršćanski korijeni današnje Europe, naime, nisu bili upisani u ustav i zbog odlučne argumentacije da bi time pogodili osjećaje novih, brojnih muslimanskih stanovnika u mnogim državama. No, gotovo istodobno u Francuskoj su zabranili, zajedno s drugim vjerskim simbolima, nošenje muslimanskih rubaca na glavi, što je prouzročilo ozbiljan revolt među europskim muslimanima. Mnogi pragmatični liberali, koji inače na svakom koraku govore o sekularizmu te su u njegovo ime i odbijali upisivanje europske kršćanske tradicije u europski ustav, odmah su osudili državno nasilje nad slobodom izražavanja vjerske pripadnosti. No, čini se da su se prenaglili. Zacijelo bi dvaput promislili prije no što bi se oglasili da su znali da će se pariški nadbiskup izričito suprotstaviti toj odredbi. I kad su u igri mjerenja političke moći uklonili uznemiravajućega Rocca Buttigliona, koji se nije želio odreći svojih katoličkih etičkih principa, uklonili su, doduše, funkcionalnu smetnju, ali su pokrenuli val novoga otpora, i to ne samo među crkvenim ljudima, u njemačkom dnevniku »Frankfurter Allgemeine Zeitung« čitao sam protest njemačkih i austrijskih katolika protiv diskriminacije, koji se usput proširio i na protest protiv planirana uključivanja Turske u EU. Premda je profesor Buttiglione u odgovorima lučio osobno uvjerenje od poslova što ga čekaju, isti su političari, koji su se protivili spominjanju kršćanstva u europskom ustavu, stali na ekstremno sekularno stajalište: čovjek s takvim nazorima ne može biti na položaju povjerenika. Amerikanci, kojima ne pada ni na pamet da čovjeka koji obavlja javnu funkciju ispituju o njegovu vjerskom uvjerenju, tomu su se čudili. »A što bi drugo katolik mogao reći?« pisao je »Wall Street Journal«. Međutim, i u Americi se, tijekom posljednjih izbora u pozadini gospodarskih pitanja i iranskoga rata, odvijala prikrivena borba među vrijednosnim sustavima konzervativaca i liberala, premda pitanja vjere i sekularizma nije nitko eksplicitno otvarao. Amerika se svojom dušom i Božjim povezanostima s njome baš mnogo i ne bavi, Bog je posvuda, svaki politički govor završava njegovim blagoslovom, Bog stanuje i na dolaru. Prisutan je u tolikoj mjeri da ga uopće ne zapažaju. A u Europi je, kao što smo vidjeli, pitanje o njegovoj nazočnosti u ustavu i duši talijanskoga političara, pokrenulo burne rasprave. Europski analitiča ri i političari morali bi, namjesto da zavrću nosom nad Amerikom, najprije pogledati što se njima događa pred nosom, već dugo, ali to ne vide. Morali su doći muslimani, kojima ne pada na pamet da bi se nadovezali na tradiciju europskoga sekularizma, da bi se pitanje otvorilo novom oštrinom. Duša Europe nakon ustavne rasprave, a osobito nakon francuskih i nizozemskih događaja, čini se smušenom. Možda već pomalo shizofrenom. Njezin je kršćanski dio bolestan od nepravde koja se dogodila s europskim ustavom, kada u njega nije bila upisana tradicija europskoga kršćanstva i diskriminacije Buttiglionova prava na osobno uvjerenje. No kršćanska duša Europe ne žali se samo zbog simbolnih stvari, boli je, jer se moralni i etički kodeksi raspadaju u potpunu proizvoljnost, upozorava na raspad obitelji, sve manji broj rođenih i hedonizam, koji postaje glavno životno načelo. A i njezin je ideološko sekularni dio sve zaprepašteniji ne samo zbog pobune mladih muslimana u Francuskoj, koja je povukla za sobom i sve izrazitiju samoidentifikaciju mladih kršćana, napose katolika. U uvjerenju da je najbolji od svih svjetova zapravo svijet liberalnih vrednota, pragmatizma i opće permisivnosti, previdio je da je realnost često u suprotnosti s njihovim predodžbama. Šokantan udarac za sekularne ekstremiste i zagovornike multikulturalnosti, koji odbacuju kršćansku predaju Europe, a istodobno su se, paradoksalno, spremni na barikadama boriti za prava muslimanskih doseljenika za slobodu izražavanja i učenje islamskih vjerskih principa, od kojih su neki u nevjerojatnoj suprotnosti s europskim, kako kršćanskim tako i liberalnim vrijednosnim sustavom, došao je iz Nizozemske. Došao je iz možda najotvorenijega europskoga društva, i to u vrijeme kad se to društvo jedva oporavilo od atentata na desničarskoga političara Pima Frutuyna. Dogodio se na Linnaeusstraatu u Amsterdamu, gdje se filmski producent Theo van Gogh ne sluteći ništa loše vozio biciklom na posao. Na ulici ga je ubio 26–godišnji muškarac, musliman, odjeven u galabiju. Dogodilo se zbog van Goghovih sekularnih i liberalnih nazora — nikako ne desničarskih, kako pišu naše novine — o jednakopravnosti među spolovima. U filmskom dokumentarcu 47–godišnji filmaš i novinski kolumnist provokativno je uprizorio diskriminaciju žena u islamu. Europa, koja je već odavno preživjela i probavila sve moguće umjetničke provokacije, književne, filmske, likovne, ne samo na kršćanski moral nego i na najviše vjerske vrednote, sekularna Europa, koja ne trepne okom ni kada je riječ o blasfemičnim provokacijama s Isusom i biblijskim ženama, doživjela je to ulično ubojstvo kao ozbiljan potres svojega slobodoumlja. Pročitao sam nekoliko van Goghovih stajališta i vidio ulomke njegova filma. Za muslimanske vjernike oboje je bez dvojbe bilo uvredljiva i iz njihova vidnoga kuta diskriminantna poruka. No ništa gora od onih na kakve su naviknuti katolici i u Sloveniji, sjetimo li se samo štakora u naručju brezjanske Marije. Možda čak blaža, pomislimo li da je van Gogh osjećaje muslimana napao citatima iz Kurana, koji govore o tome kako muškarac treba postupati sa ženom, a ovdje je bila riječ takoreći o vrijeđanju Najsvetijega. No poruka koja mu se vratila bila je strašna. Bila je nemilosrdna i neopoziva. Nesretni Theo van Gogh zbog svojih je pisanja o ženama i islamu već dobivao prijetnje — no on ih je samoironično pobijao riječima: tko će ubiti seosku budalu? No, zapravo je to bilo mnogo ozbiljnije nego što je on sam ili bilo tko drugi u Europi, naviknut na svakovrsne umjetničke i publicističke provokacije, mogao pretpostaviti. Svjedoci su ispričali da je dvaput na koljenima molio za život prije nego što ga je ubojica kišom metaka ubio, prerezao mu vrat i u prsa zabo dva noža. Na njegovu mrtvu tijelu ostavio je komad papira na kojemu je bila napisana nova prijetnja. »Velika dilema u sukobu s netolerancijom«, prigodom toga događaja rekao je nizozemski profesor Norbert Both, »jest u tome da na nju stvarno ne možeš odgovoriti tolerancijom. A kad se to dogodi, izgubiš svoj identitet.« Ako je tolerancija jedini izraz identiteta, onda je tako. Ipak, tolerancija nije prastanje stvari, ona je posljedica kulturnog iskustva. Europski identitet njegovo je kulturno iskustvo, koje bez dvojbe uključuje i kršćanstvo. I to kršćanstvo koje je već odavno pristalo na sekularizam, individualizam i ljudska prava. Tolerancija kao društveni i međuljudski model suživota nije dana sama od sebe, suvremena sekularna tolerancija stvarno je rezultat europskoga kulturnog iskustva, nešto što smo zapravo naučili, što smo stekli iz visokih židovsko–kršćanskih, grčkih i prosvjetiteljskih načela, nažalost i iz krvavih zabluda europske povijesti. Upravo zbog toga europski konzervatizam i liberalizam nisu tako daleko odvojeni jedan od drugoga kako se činilo tijekom borbe za ustavnu preambulu. Bliži se vrijeme novoga promišljanja i dijaloga, u kojemu će morati kako katolički, recimo klerikalni fundamentalizam tako i sekularni ekstremizam malo pogledati uokrug sebe i promisliti kakva je zapravo stvarnost suvremenoga svijeta u kojemu živimo, a onda se povući ili, barem razrahliti svoje već podosta zastarjele dogme. Europu čeka nimalo laka rasprava o njezinim multikulturnim postulatima i pitanjima integracije muslimana u njezina sekularna društva. Ta bi rasprava bila mnogo lakša ako bi predodžba o vlastitom identitetu bila jasnija, ako bismo namjesto bijesne sekularno — klerikalne shizme dobili raspravu o stvarima koje nas ujedinjuju. Delorsov poziv na raspravu o duši Europe bio je mnogo važniji nego što se činilo na prvi pogled.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović