Donald Churchill, Soboslikar, red. Stojan Matavulj Lako i razbarušeno

Donald Churchill, Soboslikar, red. Stojan Matavulj Lako i razbarušeno

Najkvalitetniji dio predstave je tročlani glumački ansambl koji, unatoč tipiziranim likovima, nailazi prostor za njihovu individualizaciju

Vinkovačko gradsko kazalište koje nosi ime slavonskoga pisca i dramatičara Joze Ivakića (poznat po dramama Pouzdani sastanak, Inoča, Majstorica i Ruža) premijerno je izvelo komediju britanskog glumca i dramatičara Donalda Churchilla Soboslikar u režiji Stojana Matavulja, glumca varaždinskog HNK. Riječ je o prvoj u nizu repertoarnih predstava s profesionalnim glumačkim ansamblom koji će se kreirati iz projekta u projekt, a koje bi trebale dodatno aktivirati vinkovački kazališni i kulturni život.

Osjećaj za detalj

Temeljni problem predstave leži u samu dramskom tekstu (prijevod Vladimira Gerića), koji se našao u rascjepu između uvriježene forme za raširen tip građanskih komedija zapleta i intriga te pokušaja da ga se prekorači, pri čemu je došlo do znatna slabljenja fabularne dinamike, a izostao je i željeni rezultat odmaka. Vidljivo je redateljevo nastojanje da zgusne i intenzivira radnju, ali da bi ono uspjelo u potpunosti, trebalo je unijeti još veći broj dramaturških intervencija, koje gotovo da bi zahtijevale ponovno ispisivanje teksta. Jednako možemo napomenuti i za pokušaj kontekstualiziranja, koji nije proveden dosljedno, ni do kraja, ali je opet toliki da pomiče predstavu iz britanskog u hrvatski prostor. Zadržavajući se vizualno u maniri realističkog mimetizma (scenografija i kostimografija Ivice Zupkovića) i provjerene režije u službi teksta, Matavulj pokazuje vrlo dobar osjećaj za detalj, te sklonost parodiranju ljudi i pojava iz suvremenoga kazališnog i estradnog miljea.

Duhovite bravure

Najkvalitetniji dio predstave leži u tročlanom glumačkom ansamblu koji, unatoč prilično tipiziranim likovima, nailazi prostor za njihovu individualizaciju. Sandra Tankosić vrlo je dobra kao Maša Blaubach, mondena žena s previše nakita i vremena, čija ljubavna afera dolazi na vidjelo te tako dovodi u opasnost opstanak njezina braka. U ulozi njezine suparnice Jasne Erdely, s čijim mužem Maša potajno ljubuje, nastupa mlada (i sve popularnija) Ines Bojanić, čija je igra naglašena i osviješteno pretjerana, čime izjalovljivanje njezine osvete Maši zadobiva još veći komički efekt. Osim zbiljske uloge redatelja predstave, Stojan Matavulj igra i svojevrsnog redatelja zapleta, odnosno Waltera Marginatza, soboslikara čije je glavno zvanje gluma. Spojivši korisno s ugodnim, pristat će glumiti Mašina muža, te tako zavarati Janu. Matavulj, u najbolje napisanu liku komada, donosi vrlo vješte i duhovite bravure u svojevrsnim teatar-u-teatru-dijelovima, oslikavajući amatersku glumu u punom zamahu. Svim poznavateljima hrvatskoga kazališnog života ubrzo će biti jasno tko je njome parodiziran. Reakcija premijerne publike, po svemu sudeći željne odmaka od turobne stvarnosti (kako se moglo čuti u foajeu nakon premijere), ali ne i šaljivih referencija na nju, pokazuje kako je izbor ove lake i razbarušene komedije s motivima bračne nevjere, osvete, prijevare s komičnim ishodom i svojevrsnim ljubavnim trokutom te prilično tipiziranim likovima u čijem habitusu preteže njihova dramska funkcija, dobar potez uprave. Namjera je očito privikavanje kazališne publike na najavljeni kontinuitet profesionalne kazališne produkcije. U kojem će se smjeru profilirati repertoar Vinkovačkog kazališta (i tko će mu biti ciljana publika), ostaje nam tek da vidimo i da im zaželimo da slome nogu.

Ana Prolić Kragić