Dodir s beskrajem

Dodir s beskrajem

S poznatim smislom za ritam i punim osjećajem mjere, Medvešekova predstava ostavlja prostore nedorečenosti kao poticaje za življu suradnju s gledalištem

Od vremena Frigolandije, odnosno Zimske bajke iz 1993, na koju me upozorio Vlado Habunek, najavljujući u već uvelike priznatu glumcu sjajna scenografa, redatelja, autora predstave, a ostao je taj njegov prvijenac u javnosti prilično nezapažen, jer se sa svojom poetičnom žudnjom za bjelinom snijega i smiješno tužnom sudbinom snjegovića obraćao ponajprije djeci, pa do najnovije, devete ili desete njegove predstave po redu u ZKM–u, Kazalištu lutaka u Rijeci, Teatru Exit, predstave redatelja Renea Medvešeka pojavljuju se kao svečanosti posebne vrste, kazališni susreti intime i poezije, humora i sjete, uvijek u dodiru s beskrajem. Najnovija Vrata do u Zagrebačkom kazalištu mladih dvostruka su svečanost, jer redatelj zajedno s izvrsnim glumačkim ansamblom sada u prozaiku Svjetlanu Lacku Viduliću (1968) i njegovoj noveli Jedanaest uboda iz autorove jedine dosad objavljene zbirke (Muke Mikuline, AGM, 2005) otkriva novoga kazališnog pisca, pridonoseći kako autorovoj široj afirmaciji, tako i obnovi predugo zapuštene suradnje nacionalne književnosti i kazališta.

Potraga za pravom riječi

Njih dvojica na prvi pogled posve su različiti. Pisac je sušta racionalnost, introvertiran, analitičan i sarkastičan, protkan bogatom intertekstualnošću književnoga znalca, zaigran na pedantan i precizan način, pun kritičnosti koju blaži sumnjom u sve, pa i vlastitu kritičnost, dok je redatelj umjetnik tankoćutne imaginacije, istančano duhovit, nježan, otvoren, pun razumijevanja i vjere u mogućnost suradnje i zajedništva. Ono što ih povezuje ponajprije je zaljubljenost u jezik. Obojicu jednako odbija sve lažno, izlizano, pozersko, konvencionalno i površno i svaki je na svojem području jednako strastveno usredotočen na potragu za pravom riječi, korakom, prostorom, glasom koji ponire u prvobitne izvore i poticaje, bistri obzorje, donosi svježinu istine iz koje će odjeknuti u drugome, pjesničkim slikama dozvati iz zaborava dugo napuštenu i zazornu riječ duša. Scensku suradnju s Medvešekom i glumcima omogućuje Vidulićev osebujan, izrazito govorni jezik, kojim pisac vodi svoje ukrižene monologe u ime različitih glasova, što pritom dobivaju odlike potencijalnih, rudimentarnih dramskih likova s bogatim kontekstom i eksplozivnom izražajnošću. Na jednom mjestu u knjizi Vidulić u ime svoga junaka, recimo svojevrsna ovovremenoga sljedbenika Majerova Očenašeka, s razlogom svakodnevicu naziva jedinim prostorom istinske patnje i iskrena suosjećanja. Svakodnevica s korijenima u prvobitnosti pjesničke slike u smislu poetike Gastona Bachelarda izvorište je i teatra Renea Medvešeka. Današnja je svakodnevica, prostor neprestane interakcije suvremenoga društva i medija javnoga priopćavanja, koji to društvo oblikuju svojim sveprisutnim djelovanjem, navode nas na oponašanje kliširanih misli, osjećaja i načina ponašanja, zabavljaju i osiromašuju jeftinom senzacionalnošću. Predstava Vrata do jedinstven je kolaž raznovrsnih, uskovitlanih medijskih odjeka na zgodu iz crne kronike, svojevrsna kolektivna stilska vježba majstorski uigrane skupine četrnaestero glumaca, gotovo svih s odlikama prvaka.

Svemoćna ksenija marinković

Predstava se odvija s glumcima i publikom na prostoru pozornice, koji je jamačno izabran zato što je intimniji i moćniji u dočaravanju Bachelardova tavana, koji u vertikalnom biću kuće kao utočišta ima ulogu prostora što pripitomljuje spletke iz podruma nesvjesnoga. Slučajno ili ne, poput starih majstora slikarstva, redatelj Rene Medvešek sjeo je na premijeri na pod među prekobrojnu publiku, uz rub pozornice, posve blizu s pletivom u naslonjač uronjene šutljive Susjede unesrećenih, koju s aluzijom na osuvremenjenu rimsku božicu sudbine Parku dočarava svemoćna Ksenija Marinković, jedina stabilna među likovima predstave raspršenim između televizijskoga ekrana i publike, tako da se svi od reda iskazuju kao osobe lišene spokojstva usredotočenosti, kakvu njoj daje utočište doma. Iz najizloženijih dijelova osobnosti glumci živim klicama dramskih likova u ime svjedoka, prolaznika, očevidaca, službenika, novinara, komentiraju zlokobni događaj, razvijaju vlastita trenutna motrišta, nenametljivo karikirajući opća mjesta retorike današnjice, uz sjajno parodiranje pojedinih televizijskih emisija s njihovim zvijezdama i zvjezdicama. Iako nema stanke, predstava je podijeljena u dva dijela, nakon razigranog i rasplesanog kola oko laži naše svakidašnje javlja se smireniji prizor iz bolnice, koji progovara o čudu ljubavi, kada će onemoćali zločinac zajedno s mladom bolničarkom na uskoj stazi duginih boja, što ju je poput šala isplela Susjeda, krenuti za njom u neko samo njima znano utočište. S poznatim smislom za ritam i punim osjećajem mjere, Medvešekova predstava ostavlja prostore nedorečenosti kao poticaje za življu suradnju s gledalištem. S izvanrednim uspjehom kao kolektiv i pojedinci glume Davor Borčić, Rajko Bundalo Zoran Čubrilo, Filip Nola, Ksenija Marinković, Danijel Ljuboja, Katarina Bistrović Darvaš, Dora Polić, Urša Raukar, Doris Šarić–Kukuljica, Jasmin Telalović, Petar Leventić, Marica Vidušić i Barbara Prpić; uz scenografiju Tanje Lacko, dramaturšku suradnju Olje Lozica, u kostimima Doris Kristić, pod rasvjetom Aleksandra Čavleka.

Marija Grgičević