DOBRE I LOŠE VIJESTI

DOBRE I LOŠE VIJESTI

Dramatizatori su zašli u pustolovinu preko svojih (odnosno kazališnih) mogućnosti. Rezultat je dosadna predstava u kojem je gledatelju oduzeta mašta

Idući po tragu Baretićeve zezancije uglađenih retoričkih modela koje samoobrazovani Tonino, Povjerenikov prevoditelj s trećićanskog, rabi da bi svom poslodavcu ubacio malko civilizacijskog svjetla u mitsku tamu zaboravljenog otoka Trećića, nužno nam je odmah kazati jednu dobru vijest, a potom i onu lošu. Dobra je vijest umjetnička sugestivnost i višeslojna duhovitost Baretićeva romana. Pritom poglavito mislimo na stilistička obilježja te proze i njihova isijavanja semantike djela. Mislimo na čudna pomicanja fonetskih, morfoloških i sintaktičkih očekivanja, koja već i sama sobom, bez dodatnih autorovih objašnjenja, privode do takva stilističkog ishoda u kojem se može ogledati i iščašenost mjesta i vremena zbivanja radnje i iščašenost jednoga formalističkog nastojanja da se i na zaboravljenom otoku, u staračkom domu, nečem poput čekaonice smrti, uspostavi demokratsko društveno uređenje. A to praktično znači: da se konstituira mehanizam lokalne samouprave s najmanje dvjema međusobno suprotstavljenim političkim strankama. I tu autorova ironija oblikuje naličje hegelijanskoga dijalektičkog smisla sadržana u načelu concordia discors. Stanovništvo osjeća da bi uspostava legitimnosti različitih mišljenja do razine političkih stranaka na Trećiću zasigurno rezultirala međusobnim sukobima i poremećajem njihova spokojna dotrajavanja življenja. Stoga povjerenik Vlade Republike Hrvatske, već osmi po redu, nema nikakvih izgleda za uspostavu demokratski legitimnih stranaka. Starci se toga svog prava odriču radi mira. Pokazuje se da dijalektičko načelo promicanja različnosti ima u samu sebi ugrađenu dijalektičku suprotnost. Očigledno, prevrćući pilu naopako autor romana odlučio je zabaviti čitatelje. A možda i više od toga. Možda je čitav Trećić pojmio kao metaforu. U tom je slučaju osamljenički i filozofski zaplovio do antiutopijskih bespuća. U svakom slučaju, riječ je o djelu koje zavređuje najveću misaonu pozornost i izaziva razbuktanost čitateljeve mašte. I to je dobra vijest. A sada loša: kazalište ima sretno, ali i nesretno, svojstvo da čak i nekonkretnost pravi konkretnom. Pa kako je ljepota romana baš u nekonkretnosti njegovih epizoda, jer primatelju se čini kao da sva događanja upravo isisava iz onog područja autorove (pa i svoje) mašte u kojem se nemoguće objavljuje kao snoviđenje stvarnoga, rečena konkretnost kazališta poništava u ljepoti Baretićeva štiva ono najvažnije — subjektivnu zbilju naslu-ćenog. Stoga je loša vijest i sam pokušaj dramatizacije takva djela za kazalište. Lada Martinac Kralj i Ivica Kunčević, dramatizatori, zašli su u pustolovinu preko svojih (odnosno kazališnih) mogućnosti. Rezultat je dosadna predstava u kojem je gledatelju oduzeta mašta, a romanu stilistička posebnost u funkciji estetske vrijednosti svjedočenja razigranih mogućnosti primateljeva subjektivnoga poimanja sadržaja. No, toga se na vrijeme mogla dosjetiti i uprava kazališta, prije nego što je stavila roman na repertoar povodeći se za njegovim zasluženim uspjehom i pritom zanemarujući što je uspjeh postiglo djelo vrlo posebna izraza prozne literarne vrste. Od glumačkih priloga ovoj kazališnoj preuzetnosti valja svakako pohvaliti ritmičnost govora Trpimira Jurkića u ulozi Povjerenika i poigravanje Nives Ivan-ković svojstvima lika Zehre, a osobito snažni glumački naboj Josipa Gende u ulozi Toninova oca, i to u onoj sceni nasilja kad u njemu podivlja upravo mitski poriv da zakolje sve preostale morske covike (gotovo izumrle sredozemne medvjedice).

Vlatko Perković