Blago ne treba skrivati

IZLOŽBA SKRIVENO BLAGO MUZEJA ZA UMJETNOST I OBRT, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 28. studenog 2005 — 22. veljače 2006.

Blago ne treba skrivati

U čitavom postavu najviše nas se dojmila zbirka pokućstva, s nekoliko sjajnih primjeraka iz 18. i 19. stoljeća. U nizu klasičnih komada ističu se rijetko sačuvani primjerci kućnoga obrta, poput ormara za led s kraja 19. stoljeća ili drveni sobni nužnik iz 1830. Posjetitelju zapinje za oko i drvena vrtna garnitura izrađena u Veneciji 1901, oblikovana poput školjaka

Naš najveći muzej ponovno je pokazao kako dobrom promidžbom i organizacijom kulturna baština dolazi do publike na pravi način te čini kulturni događaj sezone u Zagrebu i Hrvatskoj. U povodu 125. obljetnice osnutka Muzeja za umjetnost i obrt otvorena je izložba Skriveno blago Muzeja za umjetnost i obrt, koja prikazuje vrijedne predmete umjetnosti i obrta što se čuvaju u muzejskim spremištima, a ostali su po strani u posljednjoj koncepciji stalnog postava Muzeja. Predmeti su zaslužili barem na ovaj privremen način biti prikazani javnosti zbog svojih estetskih i umjetničkih vrijednosti. Izložba se sastoji od dviju cjelina, od kojih prva obrađuje povijest Muzeja za umjetnost i obrt od osnutka do danas, a druga daje uvid u skriveno blago. Dio postava o povijesti muzeja prate fotografije i tekstovi na zidu te poneki stari predmeti, više u funkciji ukrašavanja priče o muzeju nego povezani s muzejskom prošlošću. Priča se čini dosta opširnom jer je ispričana u dvjema najvećim dvoranama, što je čini i glavnom tematskom okosnicom izložbe. Muzeološki je zanimljivo vidjeti razvoj najvažnijega i najbogatijeg hrvatskoga muzeja, ali se posjetitelj pita jesu li glavna tema izložbe skrivena blaga ili povijest muzeja. Naizgled se čini kao da su dvije teme koje izložba obrađuje dosta različite po sadržaju, pa se njihovo objedinjavanje može shvatiti kao pokušaj prikaza muzejskog rada i prikupljanja umjetničkih predmeta. Drugu veliku izložbenu cjelinu čini skriveno blago, u koje je uvršteno oko šesto izložaka iz zbirki pokućstva, slikarstva, grafike, keramike, metala, stakla, tekstila i fotografije. Predmeti se ističu ponajprije svojom estetskom vrijednošću, pa uviđamo da je sintagma skriveno blago pomalo poetična, bez pretenzija da doista opisuje umjetnička remek–djela. Neke od takvih predmeta još danas nalazimo po starim zagrebačkim stanovima, a ni na nedjeljnom sajmu antikviteta na Britancu nisu rijetkost. Rjeđi su predmeti iz 18. stoljeća i ranijega vremena, kojima muzej obiluje, a gotovo ih nema na domaćem tržištu umjetnina.

Rijetki primjerci kućnog obrta

U čitavom postavu najviše nas se dojmila zbirka pokućstva, s nekoliko sjajnih primjeraka iz 18. i 19. stoljeća. U nizu klasičnih komada ističu se rijetko sačuvani primjerci kućnoga obrta, poput ormara za led s kraja 19. stoljeća ili drveni sobni nužnik iz 1830. godine. Posjetitelju zapinje za oko i drvena vrtna garnitura rađena u Veneciji 1901, koja je oblikovana poput školjaka. To je tzv. Grottenmöbel, odnosno pokućstvo koje je stajalo u umjetnim spiljama, odnosno grotama venecijanskih vrtova. Svaka sjedalica ima oblik rastvorene školjke, dok su im noge poput zoomorfnih figura. Garnituri pripada i psiha sa zrcalom na čijim su rubovima izrezbareni motivi riba, rakova i morskog konjica. Ti su izlošci zbog svoje priče pravi mamac za publiku, pa se pitamo zbog čega nisu u stalnom postavu muzeja. Isto smo se upitali i kad smo prošli pored vitrine s minijaturnim pokućstvom iz 19. stoljeća. Riječ je o pokućstvu vrlo malih dimenzija koje nije imalo izvornu uporabnu funkciju, nego je služilo za dječju igru. Maleni primjerci do u detalja odgovaraju velikim pandanima, do te razine da se njihovo podrijetlo može istraživati baš kao i podrijetlo po-kućstva s uporabnom ulogom. Moguće je također da su neki od tih primjeraka bili modeli po kojima su se proizvodili uobičajeni veliki komadi. U skrivenom blagu, nailazimo na više vrlo lijepih radova slikarstva i kiparstva, no, više povijesne i estetske vrijednosti nego one umjetničke. U velikoj su mjeri zastupljeni radovi kipara i slikara iz druge polovice 20. stoljeća. Iako svaki od njih predstavlja umjetnika po njegovu prepoznatljivu stilskom i umjetničkom izrazu, pojedinac i laik bez stručne pomoći teško može razumjeti zašto su oni izloženi odmah do dvorane s antiknim posuđem, tj. općenito, zašto su predmeti tolike raznovrsnosti okupljeni u jednoj izložbi.

Komunikacija s publikom

Šire gledano, stručnom se oku nameće osnovni zaključak da je šteta što se pojedini vrijedni primjerci s izložbe ne nalaze u stalnom postavu muzeja. Stalni postav muzeja iz 1995. rađen je neposredno nakon rata te odražava sve nesavršenosti toga prijelaznog razdoblja, kada se još naveliko tragalo za kulturnim identitetom te nije bilo posve jasno što i kako treba isticati kao hrvatsku kulturnu baštinu. Muzeologija je u nas i danas prilično slabo razvijena grana. Brojnost muzeja na jednom području ne znači i njihovu kvalitetu. Kvaliteta muzeja leži, osim u vrijednosti izložaka, i u sposobnosti komuniciranja s publikom, što ima vrlo malo naših muzeja. Muzej za umjetnost i obrt već je tada shvatio da je kontakt s publikom najvažniji, i pritom naučio kako se to postiže. Stalnom postavu Muzeja može se zamjeriti stanovita doza didaktičnosti, u ime koje je žrtvovana razumljivost poruke koju odašilje. Točnije, ako uzmemo da su devedeset posto posjetitelja muzeja laici, pitamo se što njima znači soba nazvana Barok, gdje je u nizu poredano deset baroknih stolaca? Posloženi predmeti koji međusobno nemaju veze jedan s drugim, osim što su eto imali istu namjenu. Oni govore samo o sebi i svome oblikovanju, ali vrlo malo o ambijentu iz kojega su potekli. Koja je poruka bitnija ovdje? Nije li bolje dočarati život u prošlosti pričom o stanovanju u to doba, ambijentalno uređenim prostorima sa starim pokućstvom i posobljem? Nije čak ni nužno da svi elementi pripadaju jednoj garnituri, kao što to često nije bio slučaj ni u prošlosti. Usprkos svemu, Muzej za umjetnost i obrt može se podičiti najposjećenijim izložbama u Hrvatskoj. Odradio je seriju velikih nacionalnih izložaba, kakve su u razvijenoj Europi bile prije nekoliko desetljeća, ali je upravo zahvaljujući stručnjacima Muzeja pomalo sustignut taj korak. Donijeta je temeljita valorizacija velikih povijesnih epoha, koje su u svakom svom segmentu prošle i Hrvatskom. Istinski se radujemo i svim novim donacijama muzeju jer ih smatramo obogaćivanjem kulturne baštine Hrvatske, ali i kulturne ponude Zagreba. Pitamo se na kraju zašto i drugi muzeji nemaju sličnu politiku skupljanja umjetnina i njihova predstavljanja. Posljednjih smo godina svjedoci da država ulaže napor u otkup vrijednih umjetničkih djela hrvatskih autora. Zašto velike i posjećene izložbe nemaju i drugi, fondom bogati hrvatski muzeji? Najveća je rođendanska čestitka Muzeju za umjetnost i obrt posjećenost i medijska pozornost koju dobiva ovih mjeseci dok traje izložba. Politički je vrh obećao učiniti sve da se povećaju izložbeni prostori Muzeja, a od MUO–a očekujemo nastavak uspješna rada i nove velike izložbe.

Petar Puhmajer