Bez kapitala

Bez kapitala

Potencijal teme i izvođača nudi mnogo više no što je u zbilji i ostvareno. Predstava se tako našla u diskrepanciji između tendirana i onoga što je zaista prikazano na sceni

Pod parafrazom Marxova slogana koji poziva na ujedinjenje internacionalnoga proletarijata (Potrošači svih zemalja, ujedinite se!), Nataša Lušetić pokušala je ujediniti motivske preokupacije predstave Das Kapital, premijerno izvedene u repertoarno poprilično disperziranu &TD–u, a za koju potpisuje koncept i režiju. Nakon što je nedavno, u suradnji s Damirom Klemenčićem, problematizirala pitanje ega, osobnosti i individualnosti, odnosno pitanje personalitya kao branda te pokazala metode kojima se on oblikuje i plasira na tržište, Lušetićeva nastavlja propitivanje procesa koji o–bez–osobljavaju, a posredno i o–ne–sposobljavaju te podjarmljuju pojedinca. Predstava je najavljena kao scenska studija o sve snažnijoj infantilizaciji ljudskog subjekta. Koristeći se Marxovim Kapitalom i Krausovom Strategijom ratovanja za poduzetnike kao idejnim polazišnim točkama, kao i pojavom sveopće infantilizacije i seksualne profilacije te konotacijama i denotacijama na omniprezentne Kena i Barbie, Das Kapital prikazuje ispražnjena, zbunjena čovjeka pretvorena u objekt kapitalističkoga sustava, koji čezne za djetinjim rajem ugode i zadovoljavanja primarnih potreba i želja. Pojedinac, subjekt i objekt kapitalizma dužan je staviti na raspolaganje i uporabu sve svoje resurse, da bi zauzvrat dobio lažan osjećaj vlastite važnosti i bitnosti, povezan sa stvarnim osjećajem nesigurnosti i zamjenjivosti. Stvarni identitet nadomješten je onim koji kreira i promovira globalna industrija. Na razini izvedbe ta je ideja provedena putem tranformacije odraslih, neurotičnih, ubrzanih muškaraca u razmažene dječake u pelenama. Dječaci dosadu što sve prožima pokušavaju prekinuti igranjem isključivo s malim plastičnim objektima moći. Zanimljivo je na koji su način vrlo dobri izvođači, Tvrtko Jurić, Damir Klemenčić, Edvin Liverić i Bojan Navojec, glasom i gestom kreirali svoje infantilne kapitaliste koji teže jedino trenutnom i potpunom ispunjenju želje i potrebe, regresirajući do infantilna zadovoljenja iz ranih razvojnih faza (dojka — oralna faza, stražnjica — analna faza). Njihova se igra isprepleće s izvrsnim videom Vjerana Pavličića, koji, između ostalog, animirajući igračke velikih dječaka, prerasta dekorativnu, scenografsku i/ili ilustrativnu funkciju (što je vrlo čest slučaj u primjeni videa na našoj kazališnoj sceni) te postaje jednakovrijedan izvedbeni iskaz u vrlo osmišljenoj interakciji sa cjelinom predstave. Potencijal teme i izvođača nudi, međutim, mnogo više no što je u zbilji i ostvareno. Predstava se tako našla u diskrepanciji između tendirana i onoga što je zaista prikazano na sceni. Ideje iz vrlo atraktivno dizajnirane knjižice uvelike nadrastaju okvire predstave, koja pati od kronična nedostatka razvoja dramaturške dinamike i od repetitivnosti, koja u cikličkom ponavljanju donosi tek gomilanje i zamor materijala. Znatan kapital predstave Das Kapital tako ostaje neoplođen.

Ana Prolić Kragić