Apoteoza vrhunske dokolice

Apoteoza vrhunske dokolice

Joris–Karl Huysmans, Naopako, prev. Ana Buljan, Litteris, Zagreb, 2005.

Pročitavši roman Naopako nizozemsko–francuskoga pisca Jorisa–Karla Huysmansa, prosječni se čitatelj vjerojatno zapitao: u čemu je aktualnost toga visokoestetizirana antiromana, u kojem se autor polemički obračunava s naturalizmom i pripadajućom književnom strujom, od koje nas dijeli više od stotinu godina, gdje se nalazi poticaj za objavljivanje ovoga djela u razdoblju u kojem se romani simbolizma i naturalizma uglavnom objavljuju kao obvezatna lektirna izdanja? Na prvi pogled roman se može promatrati tek kao zanimljiv žanrovski kuriozitet čiji neobični sadržaj i sklonost stilskom perfekcionizmu floberovskoga tipa mogu biti privlačni tek stručnoj publici: kombinacija poetski intonirane proze, artikulirane društvene kritike i eseja nedvojbeno je privlačna tek zahtjevnijem čitatelju. No, promatra li se Huysmansovo djelo kao roman teze, pokazuje se da ono u sebi sadrži i nešto više od fino cizelirana stila kao glavnog aduta. Naopako je pripovijest o Jeanu Floressasu des Esseintesu, besramno bogatu francuskom aristokratu, koji se povlači iz društva i živi osamljenim životom u ladanjskom dvorcu. Oronula zdravlja, a ipak vrlo bogate imaginacije, des Esseintes se prepušta vlastitim strastima i idiosinkrazijama ne bi li prekratio dane samovanja: intenzivno proučava djela latinske književnosti, nabavlja skupocjene predmete i oprema dom najskupljim tkaninama, draguljima i pokuć-stvom; pronalazi užitak u rijetkom cvijeću, skupim parfemima i slikama najvećih majstora, pretvarajući svoj dom u sjajnu rezidenciju predmeta što tankoćutnom aristokratu pružaju čulni užitak i intelektualnu nasladu. Junakov neurozom prenadražen mozak (»bolest od koje pate porodice što izumiru«) često je opijen beskorisnim razmišljanjima, a opsesivno nabavljanje skupocjenih predmeta način je borbe protiv beskrajne dosade, tog »zastrašujućeg klimakterija osjećaja i ideja«.

Bolest epidemijskih razmjera

Walter Benjamin u remek–djelu Das Passagen–Werk čitavo poglavlje posvećuje upravo dosadi, opravdano smatrajući da je riječ o osjećaju koji određuje čitavo moderno doba od kasnog romantizma do danas. Ukoliko cjelokupnu ljudsku aktivnost promatramo kao pokušaj bijega od dosade, kojoj se naposljetku i ne može umaći, onda je Huysmansov junak odista moderna ličnost: neprekidna potraga za novim senzacijama transformacija je simbolističke dekadencije u ovu našu suvremenost. Kako Benjamin duhovito zapaža, dosada je postala bolest epidemijskih razmjera; na ljudski organizam djeluje poput narkotika, dovodeći osobu do ruba bolećivosti, a društvo u dekadenciju. Nastao 1884, u doba kad se naturalizam »umorio od okretanja žrvnja u jednom te istom smjeru«, Huysmansov se roman umjesto marionetskim likovima kojima upravljaju osjetila i slijepi nagoni bavi neurotičnim povlačenjem iz života, gnušanjem nad društvom koje je moralno, duhovno pa i tjelesno degeneriralo, te stoga junaku i ne preostaje ništa drugo doli povlačenje u osamu dvorca te stvaranje surogata života. Des Esseintesova žudnja za samoćom izvor je tjeskobe, ali i užitka. Aristokratska dokonost kao literarna apoteoza vrhunske dokolice ujedno nosi i snažan kritički impetus, te se usprkos krležijanski raskošnim opisima boja, dragulja i predmeta bogate i povlaštene klase na zalasku, te floberovski estetizirana stila i precizno izbrušene rečenice, jasno odčitava i kritika degeneriranoga društva, koje s jedne strane zastupaju oronuli plemići kao posljednji potomci svoga roda, a s druge strane vulgarna i neobrazovana masa koja će u dvadesetom stoljeću postati glavnim pokretačem svih društvenih zbivanja. Razlika je između aristokratske dokonosti i planetarne dosade današnjega svijeta dakako kvalitativna: iako i onda i danas »više ništa nije zdravo«, svijet Huysmansova junaka mnogo je bliži grčkom shvaćanju plodotvornog sholea negoli današnja potrošačka dosada bezličnoga konzumerizma. Užitak u artificijelnom, sklonost pretjerivanjima te zatvoreni svijet nastanjen skupocjenim predmetima fendesjelovski je bijeg od ispraznosti života; ma koliko on bolećiv bio, uspješniji je i artikuliraniji od današnjega bijega buljenjem u televizor. Huysmansov je roman i danas svježe djelo: kako zbog teme, tako i zbog iznimno zavodljiva stila, čemu je uvelike pridonio izvrstan prijevod. Vratimo se opet Benjaminu i duhovitoj zgodi koja na najbolji način oslikava epidemijsku pošast zvanu L`Ennui. Uglednom pariškom neurologu na pregled dolazi čovjek koji se žali na zasićenost životom, bezvoljnost, tešku depresiju i osjećaj neizrecive dosade. »S vama je fizički sve u redu«, poručuje liječnik nakon pregleda. »Pokušajte se nekako opustiti, zabaviti. Pođite u kazalište, pogledajte čuvenog komičara Deburaua, od smijeha ćete se odmah oporaviti«. »Ah, dragi gospodine«, odgovara pacijent, »ja sam Deburau«.

Tonči Valentić