Zrcaljenje

Zrcaljenje

Plesačko je tijelo na ispitu, na pregledu, podvrgnuto samoispitivanju tako da svaki plesač za sebe osluškuje kako ono zvuči, koliko može izdržati, što sve može učiniti

Sami sebe uvijek najteže možemo vidjeti, zato drugi preuzimaju ulogu zrcala od kojih tražimo povratnu informaciju. Pred zrcalom se namještamo kako želimo da nas ono prikaže, a skrivamo ono što ne želimo vidjeti. U predstavi Lijevo bedro Silvije Marchig, premijerno izvedene u Klubu SC 2. prosinca 2005, plesači (uz samu autoricu još Pravdan Devlahović, Maja Marjančić i Miško Regović) pokušavaju vidjeti same sebe pa uzimaju zrcala, manja i veća, i plešu pred njima, nad njima i ispod njih. Plesačko je tijelo na ispitu, na pregledu, podvrgnuto samoispitivanju tako da svaki plesač za sebe osluškuje kako ono zvuči, koliko može izdržati, što sve može učiniti. Tako se već na samu početku testiraju mogući tjelesni zvukovi, proizvodi tijela u pokretu, a uključeno je i pjevanje, proizvod ljudskoga glasa, pokreta iznutra, zvukovna podloga cijele predstave. Pjesma (Andreja Košavić) provlači se kao prvi kreator emocije i atmosfere u kojoj postoje plesači, odzvanjajući nekomu u daljini, a nekome kraj uha, i sama sebe slušajući s kasetofona. Svaki plesač radi samostalno u gledanju na svoje tijelo, autorica se služi prikrivanjem dijelova tijela drugim dijelovima i odjećom i testira koliko pliéova može napraviti bez daha, dok Marjančić iskušava ravnotežu na različitim točkama ili pokušava međusobno spojiti po dvije udaljene točke na tijelu. Devlahović se skriva iza drugih izvođača pa uzima veliko zrcalo rukama ga preusmjeravajući kako bi vidio svoje tijelo iz različitih kutova. Osim njega, kao najprisutnijega muškog izvođača te Maje Marjančić, koja se prvi put izdvojila kao izvođačica u posljednjoj predstavi iste autorice, ovdje je vrlo samosvjestan i mladi Miško Regović, još polaznik Škole za suvremeni ples Ane Maletić. Preispitivanje i upoznavanje vlastitoga tijela tako uvijek ostaje nepotpuno, nedostatno, ono je i predmet slučaja, gotovo nemoguće potpune samokontrole, jer i kada je najuvježbanije, stajanje na prstima na jednoj nozi, kao što to čine izvođači u nekoliko pokušaja, uvijek je rizik u koji se trebamo upustiti kako bismo saznali ishod. U svakoga je on drukčiji, svaki je slučaj osoban, svako tijelo ima (na leđima) svoje ime. Ispitivanje i preoblikovanje tjelesnog i očitog teško može dati sliku osobe koja je nedostupna pogledom i čije je nesvjesno sastavni dio. Predstava ne daje ili ne uspijeva dati slike osoba. Je li to, ili nešto posve drugo, bila težnja, ostaje nejasno.

Jelena Mihelčić