Žene u hlačama

Žene u hlačama

Boris Senker, Tri glavosjeka, Disput, Zagreb, 2004.

Ponuditi glavosijek (pa još triput umnožen) kazališnoj publici civiliziranoga doba zapravo se tek na prvi pogled čini nedoličnim ili zastarjelim kazališnim rješenjem. Koliko god taj povijesni i vrlo izravan način rješavanja problema danas djelovao nehumano (pa je pitanje što uopće radi u suvremenoj drami), njegovu brutalnost umanjuje već jedna jedina vijest iz crne kronike, a svojim karakteristikama odgovara i na zahtjeve novoga teatra, upućujući na prvi pojam iz rado rabljene sintagme o krvi i spermi. Dakako, nedostatak suptilnosti u činu odsijecanja glave nije ništa drugo do ironičan dramatičarev odgovor na takvu kazališnu potražnju, što sugeriraju i replike iz posljednje od tri ovdje objavljene drame. Kako spominjući glavosijek govorimo tek o jednom zajedničkom motivu unutar daleko složenijeg svijeta Senkerovih drama, ovakav uvod služi tek da se odškrinu vrata u taj svijet, u kojem se na najbolji način povezala autorova kreativnost s dugogodišnjim teatrološkim radom.

Judita

Temelji na kojima nastaju drame Prikazanje kreposna života, junačkih djela i blage smrti te uznesenja u povijest Pobjednice Judit, Dandy ili san glavosječke noći i Gloriana ili Elizabeta&Essex, Kazalište&Sex nalaze se u dvije biblijske pripovijesti i jednoj iz povijesti, kao i u ranijim dramskim obradama istih (Marulić, Wilde, Bruckner). Iako takav postupak nije rijetkost, zanimljivost i vrijednost tih drama na-laze se u njihovoj izvanrednoj slojevitosti i složenosti, pa i nešto većoj prožetosti kazališnim nasljeđem nego što je obično slučaj kod suvremenih prerada. Nadogradnju predloška ovdje prati i njegovo preoblikovanje prema osobitim zamislima, u svrhu pronalaženja nekih još neotkrivenih modusa unutar poznatih priča. Pritom te drame široko zahvaćaju slojeve kazališnog i izvankazališnog svijeta, rezultirajući prilično složenim isprepletanjima u kojima poneki detalji i aluzije lako mogu ostati i nezapaženi, ali koja nude višestruke mogućnosti tumačenja, ovisno o aspektu koji smatramo bitnim u pojedinoj drami. Dramom o Juditi otkrivaju se pravi razlozi njezine odluke o ubojstvu Holoferna te joj se pruža prilika da napokon ispriča vlastitu priču (žensku, nečistu, zanemarenu), po kojoj se motivi njezina slavnog čina nalaze u čežnji za umrlim suprugom, u svjetlu koje joj se smrt čini kao idealan izbor za postizanje jedinoga cilja — ponovnoga susreta s njim. Njezina se intimna htijenja i razlozi poklapaju s povijesnim trenutkom u kojem ona tek naizgled postaje žrtva političke (muške) spletke Ahiora i Ozije, motivirane pohlepom za moći. Razotkrivanje Juditine svijesti njezino pasivno pristajanje pretvara u skrivenu mudrost, pri čemu ona zapravo ne gubi ništa, jer ono što se drugima čini bitnim (moć, slava) nije njezin cilj — misli su joj ionako usmjerene onozemaljskome. Dihotomija između prizemnih želja Ahiora i Ozije, pobjednika koji zapravo ne shvaćaju da su oni ti koji su pobijeđeni, i Juditinih težnji okrenutih trajnim vrijednostima, dodatno je naglašena oblikovanjem njihovih replika — vulgarna kajkavština Ahiora i Ozije, oblikovana u parodirane dvostruko rimovane dvanaesterce, napadno strši spram Juditine suvisle i ozbiljne proze.

Saloma

U drami Dandy ili san glavosječke noći biblijskoj je temi o Salomi pretpostavljena ona o kraju stoljeća i dolasku novoga vremena, pa je i radnja smještena u doba mijene 19. u 20. stoljeće, pri čemu se Senker koristi svim raspoloživim modernističkim arsenalom pri oblikovanju drame, o čemu govori izbor likova (Dandy, Slikar, Model, Pjesnik, Glas...), njihova artificijelnost i uzvišeni razgovori, kao i, primjerice, motivi noći, smrti, sna, plesa mrtvaca. Senker se bavi pitanjem dolaska novoga doba, izabirući kao uzore za svoje likove dvije onovremene neshvaćene povijesne ličnosti — sama Wildea (u liku Dandyja) te Nietzschea, čija se nazočnost nazire u replikama proročanskoga Glasa, pripremajući tom dramom njihov, kako kaže, neizbježan duhovni susret. Pritom mu dijelovi Wildeove Salome, koji se ovdje javljaju kao zaseban prizor Dandyjeva sna ispripovijedana tehnikom istočnjačkoga kazališta sjena, pružaju građu za zanimljivu igru u kojoj su jasne paralele među likovima i situacijama dviju razina drame, ali u kojoj se Salomina (ženska) želja za osvetom iz emotivnih razloga preokreće u Dandyjevu (mušku) želju za bijesnom moći, kojoj će on podariti smisao i ljepotu u nadolazećem novom dobu. U zanimljivoj konstrukciji drame Gloriana ili Elizabeta&Essex, Kazalište&Sex nailazimo na duplicirani postupak drame u drami, kojim nastaju tri dramska svijeta i razdoblja, svaki s ljubavnim trokutom kao središtem radnje. Na prvoj se razini, smještenoj u sadašnjost, nalaze Glumac, Glumica i Autor, koji pripremaju predstavu u kojoj pak u vrijeme hrvatskog proljeća Pr-vakinja, Mladi glumac i Redatelj pripremaju predstavu o engleskoj kraljici Elizabeti. Dok složeno isprepletanje razina osigurava dinamičnost i dramu čini izazovom za uprizorenje, slojevitost dramske priče razvija se otvaranjem pojedinih tema unutar samih razina drame, pa će tako suvremeni glumci rapravljati o smislu i svrsi današnjega kazališta i vlastitom položaju unutar njega, dok smještanje radnje u 1971. otvara temu odnosa politike i pojedinca, koja i u ovoj drami biva propitivana kroz prizmu muškog i ženskog tumačenja, u kojem u prvi plan dolaze ili politika ili emocije — ovisno o spolu lika.

Muški i ženski rod

Posljednje se tako nadaje kao još jedan zajednički moment triju drama, u kojima žene, političkim ili nekim drugim slijedom okolnosti, donose naizgled muške odluke, ali ponukane drukčijim motivima. No, podjela muškog i ženskog roda ipak ne ostaje tako banalna i čista, jer likovi tih drama (često baš pri demonstraciji moći u odluci o glavosijeku) nemaju uvijek čvrsto definiran spol ili prelaze njegove granice — Elizabeta se u trenutku odluke o smaknuću poistovjećuje s ocem, Redatelj na kraju pokazuje homoseksualne sklonosti spram Mladoga glumca, Dandyju je teško odrediti spol, a moćnik Njegova Visost jest »crnokosa hermafroditska pojava«. Poljuljane granice rodnih određenja tako otvaraju još jedno moguće polje promišljanja o dramskim kreacijama kojih složenost, promišljenost i maštovitost traže jednako takav čitateljski i redateljski pristup.

Ljubica Anđelković