Zatelebani Harry

Zatelebani Harry

Pripovijest o Plamenom peharu više i ne krije posvemašnju oskudicu dramskih zamašnjaka. Zadaci su spektakularno uprizoreni i zabavni za gledanje, ali ne i posebno maštoviti

Devolucija mitskih arhetipova u igračke parametre ponosno bilježi još jednu pobjedu u četvrtoj (i kronološki srednjoj) ekranizaciji serijala J. K. Rowling. Epizodična pripovijest o mladom čarobnjaku Harryju Potteru sad je već u narativnoj slijepoj ulici: Potter je već od sama početka bio tako izvrstan, jedinstven i nepobjediv da se čak ni dugo očekivano ukazanje njegova dušmanina Voldemorta (u liku Ralpha Fiennesa s digitalno uklonjenim nosem) ne može učiniti kao osobito moćna prijetnja. Izvanjske opasnosti, naučili su nas prijašnji nastavci, nisu više od opsjena i baukova uvrštenih tek radnje radi. Potter će ih nadići urođenim junaštvom, sročenim za masovno i lako poistovjećenje: junaštvom koje se ne temelji na prelaženju unutarnjih, kvalitativnih pragova na putu ka ostvarenju, nego na suočavanju s izvanjskim, kvantitativnim preprekama, poput onih u videoigrama. Pripovijest o Plamenom peharu tako više i ne krije posvemašnju oskudicu dramskih zamašnjaka. Umjesto s osobnim konfliktom, Harry se ovaj put suočava s nizom zadaća u čarobnjačkoj inačici Igara bez granica: u goste Hogwartsu stižu dvije inozemne škole (jedna sastavljena isključivo od putenih Francuskinja, a druga od skupa stereotipova o Istočnoj Europi), pa će zajedno prionuti na turnirsko natjecanje. Ne, jasno, ekipno — jer zna–se–tko i dalje mora biti Dječak Koji Je Najbolji (I Isti Ja, Samo Što To Svi Ovi Glupi Bezjaci Oko Mene Ne Shvaćaju). Zadaci su spektakularno uprizoreni i zabavni za gledanje (borba sa zmajem, sirenama i labirintom), ali ne i posebno maštoviti. Podzaplet o pomagačima sa skrivenim motivom jedini je pripovjedno zanimljiv element zapleta; inače često imamo dojam kako gledamo igricu koju netko drugi igra za nas. Da sve ne bi izgledalo kao prodavanje skupih zjaka, autorska ekipa poseže za uobičajenim džokerom. Harry je u prošlom nastavku ušao u pubertet, je li, pa će njegovi hormonalni problemi dati težinu onima natjecateljskima. Štošta je krivo u takvu pristupu. Sve te pustolovine s kojima se Harry iz godine u godinu i iz filma u film susreće i nisu ništa drugo nego alegorija poteškoća sazrijevanja. (Ovdje je to barem bjelodano: treba li nam rječnik simbola da uvidimo što znače zmaj, sirene i labirint?) S pripovjednog pak stajališta, cijela radnja negdje na polovici filma staje kako bi posvetila dobrih pola sata nevoljama naših junaka oko blagdanskog bala. Harry će se zatelebati i uzmucati, Hermiona zagledati u kršna Bugarina, a Ron nastaviti put ka teškom i neizbježnom alkoholizmu. To je teritorij svake adolescentske dramedije ikad snimljene, i znakovito je da upravo taj dio radnje nailazi na nepodijeljene ovacije kritičara. Harry Potter i plameni pehar, riječju, ne pruža bitno složeniji doživljaj od igranja videoigre prije i poslije izlaska na maturalnu zabavu. Barem je režija Mikea Newella (prvoga britanskog redatelja u dosadašnjem serijalu) posve na visini zadatka, bez grešaka u plesnim koracima i s uspješnim prolaženjem svake razine igre. Sve i ako nas na kraju pustolovine ne čeka poljubac netom probuđene kraljevne, nego zmijski jezik netom preporođenog Voldemorta, znamo da je to tek zalog sljedećoj priči — jer u Redu Feniksa Harry će otkriti da ipak nije naj–naj–naj, što bi moglo izroditi kakvom–takvom dramom. U ovogodišnjem blagdanskom ozračju, ipak, on je i dalje ono staro utjelovljenje svih naših slutnji o tome da smo bolji od drugih — idealan protagonist za posve svjesno poistovjećivanje putem vječnih simbola nesvjesnoga. Ali četvero Pevensievih tek što nije prošlo kroz ormar ka Vještici i Lavu…

Vladimir C. Sever