Zahvala prijatelju

Zahvala prijatelju

U subotu 19. studenoga ove godine umro je zbog ponovljene srčane kapi u svojemu domu u Meylanu Charles Béné, kojega su mnogobrojni prijatelji iz Hrvatske nazivali Benić, zaslužni profesor Sveučilišta u Grenobleu, poznati europski erazmolog, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, prvi dobitnik Inine Nagrade za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu, počasni član Društva hrvatskih književnih prevodilaca, dobitnik priznanja Književnoga kruga iz Splita za posebne zasluge. Nedavno izrađena bibliografija njegovih maruloloških radova broji 57 jedinica, kojima valja pridodati još jednu, napisanu petnaestak dana prije smrti. U pošiljci, koju mi je uputio 4. studenoga, nalazi se tekst njegova priopćenja pročitana na međunarodnomu znanstvenom skupu u Krakowu (19–21. listopada 2005) pod naslovom Croatie, terre humaniste (Hrvatska, zemlja humanistâ), na verziji za tisak koje je radio još dva tjedna kao da je predosjećao kako je u vremenskom škripcu. Naime, primivši popis tema na simpoziju, prof. Béné ustanovio je da je nepravedno izostavljen hrvatski humanizam, jedan od najproduktivnijih u Europi, pa je obavijestio voditelja da će on taj propust ukloniti, u zamjenu za svoju prijavljenu temu iz francuskoga humanizma, za koji je bio jedan od prvih stručnjaka. U istoj pošiljci od 4. studenoga našla su se još dva priloga, recenzija knjige jednoga hrvatskog pisca za francuski časopis, namijenjen istraživanju nacionalne književnosti humanizma i renesanse, te stranica pariškog dnevnika »La Croix«, posvećena u cijelosti našoj zemlji pod natpisom Hrvatska, kod najlatinskijih Slavena, što mu je bila velika osobna zadovoljština. Od 1989. do smrti prof. Béné uputio mi je više od 550 pisamenih pošiljaka kolegijalno mi dostavljajući marulološku građu, pretežito novu i nepoznatu, preslike tiskanih i rukopisnih tekstova, korespondenciju sa znanstvenim ustanovama i urednicima periodika, često uz nju prilažući članke iz vodećih francuskih novina o Hrvatskoj, osobito za Domovinskoga rata, te čak članke o uspjesima hrvatskih sportaša. Marulološku građu redovito je slao i Književnom krugu u Splitu i drugim kolegama, sve na svoj trošak. U promicanju Marulića kao europske vrijednosti i hrvatske kulture uopće u Francuskoj i u drugim zemljama na Zapadu bio je neumoran, ne očekujući, nekmoli tražeći, bilo kakvo priznanje s naše strane, a kad bi koje došlo, primao ga, iskreno obradovan, s uvijek istom zahvalom: »To je velika čast za mene!« Možemo mu isto tako uzvratiti: »Za Hrvatsku je uistinu čast što se Charles Béné, ugledni francuski i europski stručnjak, filolog, povjesnik književnosti i komparatist, skrbio za Marulića i druge hrvatske humaniste!« Rodio se 1919. u mjestu Saint–Jeoire (Haute Savoie). S diplomom profesora klasičkih jezika predavao je po licejima. Na temelju objavljenih radova i državnog doktorata 1974. izabran je za redovitog profesora francuske književnosti 16. stoljeća na znamenitom Sveučilištu Stendhal u Grenobleu, gdje je bio i ravnateljem Instituta za književnost. Kao član uredništva Međunarodnog odbora Sabranih djela Erazma Roterdamskog priredio je tri sveska edicije. U francuskim i drugim europskim časopisima i zbornicima objavio je dvanaest studija o Rabelaisu, pet o Montaigneu, četrnaest o odnosu prema Bibliji renesansnih pjesnika te tridesetak radova o latinističkoj književnosti u 15. i 16. stoljeću. Priredio je također više rukopisnih djela pisaca tih razdoblja za tisak. S tom popudbinom, koja ga je znanstveno afirmirala, vrsni poznavatelj rimske i latinističke literarne baštine, prof. Béné od 1989. u svoja istraživanja uključuje i Marka Marulića, koji će postupno postati središte njegova zanimanja za europski humanizam, gotovo isključiti sve druge pisce, osim Erazma. Slijedom Marulića on će napisati i nekoliko priopćenja o njegovim sunarodnjacima iz humanističko–renesansnih vremena (Jurju Šižgoriću, Jakovu Buniću, Matiji Vlašiću, Marinu Držiću). Na međunarodnim simpozijima izlagao je o »ocu hrvatske književnosti« u dvadesetak navrata, objelodanio k tomu još tridesetak maruloloških priloga u našim i inozemnim znanstvenim glasilima. Privrženost Maruliću prof. Béné objašnjavao je uvjerenjem da hrvatski autor pripada u europske književne veličine 16. stoljeća poput Erazma, Rabelaisa, Montaignea, te da je njegovo poslanje tu spoznaju prenijeti europskim znanstvenim i sveučilišnim krugovima koji se bave književnošću humanizma i renesanse. To je bilo moguće samo posredništvom referata na skupovima i tiskanjem radova u specijalističkim časopisima, što je on petnaestak godina redovito činio. U aktivnoj propagandi Marka Marulića često je polemički postavljao dokumentirano pitanje europskim kolegama zbog čega ignoriraju hrvatskog humanista. Bibliografija inozemnih maruloloških radova od 1990. pokazuje da je njegova stručnjačka zauzetost imala ploda i odjeka, da je njegovo animiranje zanimanja za Marulića pripomoglo internacionalizaciji oca hrvatske književnosti kao nemimoilazne pojave u književnosti Europe 16. stoljeća, kojoj da je dao klasična djela kršćanskog humanizma. Intimno je prof. Bénéu autor Institucije i Evangelistara, Judite i Molitve suprotiva Turkom bio privlačan iz više razloga: sa stajališta proučavanja religiozne literature i novovjeke latinističke tradicije, zbog izvanredne raširenosti njego-vih spisa diljem svijeta, uključivši zemlje misionarskih pohoda (Japan, Meksiko, Južna Amerika) te posebno zbog Marulićeve primjerne uloge u vjerskoj i crkvenoj krizi, koja je Europu zahvatila u 16. stoljeću, omogućujući otomanski prodor prema Zapadu. Prema njegovu sudu splitski humanist u tim se previranjima uzdignuo u proročkoga svjedoka. Charles Béné pisac je dvaju vrijednih maruloloških djela: trojezičnoga Le destin d’un poe`me (Zagreb–Split, 1994) i Les études maruliennes (Zagreb–Split, 1998). U prvom (francuski, engleski i hrvatski tekst usporedno) obradio je golemu recepciju, po broju izdanja i prijevoda (na engleski, španjolski, talijanski i francuski), Marulićeve latinske dijaloške pobožne pjesme Carmen de doctrina Domini nostri Jesu Christi. U drugoj je podrobno i analitički opisao intenzivnu recepciju Marulićeve duhovne literature u međunarodnom kontekstu. U, uglavnom, novoj građi s toga područja prvi je skrenuo pozornost na recepciju te literature u engleskoj sredini (Henrik VIII, Thomas More, Philip Howard), primjerice, identificirao nepoznate prijevode Marulićevih tekstova u Francuskoj i Flandriji, uočio srodnosti tih djela s Erazmom i Margaretom Novarskom. Njegova je zasluga također što je produbio poznavanje Marulićeve duhovnosti, biblijske erudicije i mističnosti u okviru pokreta devotio moderna i u gibanjima unutar Rimske crkve, a uveo je u marulološki zbor prisutnost njegovih djela u katoličko–protestanskim polemikama i osporavanjima, što je do tada bilo potpuno nepoznato. U tim istraživanjima došlo je na vidjelo njegovo istančano poznavanje Marulićeva latinskog opusa (korijeni u Svetom pismu, patristici, antičkoj baštini). Ipak, valja navlastito izdvojiti i vrednovati njegovo promicanje oca hrvatske književnosti u Francuskoj, koje se ostvarivalo na više načina, a ponajvećma u njegovoj zamisli da najvažnije Marulićevo djelo, Juditu, prevede na svoj materinski jezik, eda bi tamošnja javnost mogla uvidjeti i njegov pjesnički domet na hrvatskom jeziku. Nakon dvogodišnjega samozatajna i uporna rada s velikom je radošću dočekao svoj prijevod (La Judith de Marko Marulić, Traduction Charles Béné, DHK, Zagreb, 2002) karizmatičnoga teksta svekolike hrvatske književnosti. Hrvatska stručna kritika prepoznala je vrsnoću njegove prozne verzije, a francuski recenzenti naglašavali su da je Marulić kao epski pjesnik na pučkom izrazu pravo otkriće. Zbog Marulića prof. Béné vratio se i u studentske klupe, upisao početkom devedesetih godina tečaj srpsko–hrvatskog na matičnomu fakultetu u Grenobleu. U posljednjim godinama života, kad mu je zdravlje bilo narušeno, a organizam podvrgavan kirurškim zahvatima, što ni malo nije smanjilo njegov marulološki žar, u svojim je nastupima često isticao da mu je članstvo u HAZU posebno postignuće u akademskoj karijeri. Svečano predstavljanje njegova prijevoda Judite na pariškoj Sorbonni u veljači ove godine, izjavio je, bilo mu je najdraži događaj u dugoj pedagoškoj i znanstvenoj djelatnosti. Ni tom prigodom nije propustio pripomenuti da on, kao erazmolog i erazmofil, vidi jednu prednost Marulića u prispodobi s najvećim europskim humanistom: slavni Nizozemac da nije pisao na materinskom jeziku, što je nepobitno, dok je njegov kolega i suvremenik iz Splita brojnim djelima na materinskom jeziku postao utemeljitelj književnosti svojeg naroda. Prijatelji i poštovatelji iz Zagreba, Splita, Zadra pamte Benića ne samo po stručnim vrlinama i misionarskom propovijedanju Marulića, nego i po iznimnim ljudskim vrlinama, koje su imali prigodu upoznati tijekom njegovih boravaka u Splitu za travanjskih simpozija o Marku Maruliću. Benić, tako smo ga oslovljavali, bio je omiljen u društvu zbog svoje dobrohotnosti, srdačne kolegijalnosti, pripravnosti na druženje, pošalice, zbog komunikativnosti i skromnosti. Sve ga je veselilo, na svemu je zahvaljivao, a od 2001, kad više nije mogao pribivati simpozijima, svaku marulološku manifestaciju i publikaciju popraćivao je pisanim čestitkama, izražavao nam radost zbog uspjeha Hrvatske na bilo kojem području. Njegova obitelj, i to treba reći, podupirala ga je u marulološkoj zauzetosti, štoviše i u njoj sudjelovala. Charlesu Bénéu Beniću stoga dugujemo višestranu zahvalnost u spomenu na njegov prijateljski i kolegijalni lik rijetke odanosti ocu hrvatske književnosti.

Mirko Tomasović