Za kraćenje hladnih dana

Za kraćenje hladnih dana

Novo Nedjeljom popodne ležerna je, dinamična i mjestimice prilično zabavna emisija, u kojoj se na razmjerno atraktivan način obrađuju teme iz svakodnevnoga života

Praktički od prvih dana nekadašnje Televizije Zagreb, omiljene mantre svih urednika zabavnog programa koji bi dobili neugodnu zadaću najave novoga projekta, bile su sintagme za svakoga ponešto i da ugodno prođe vrijeme. Iako se izraz za svakoga ponešto u praksi najčešće pretvarao u ni za koga ništa, te premda su te čarobne riječi uglavnom služile kao alibi za prikrivanje uredničke nekompetentnosti, nemaštovitosti i neznanja, navodno dobitne formule za privlačenje gledateljske pozornosti, marni se HTV–ovi zabavljački trudbenici i danas drže kao pijani plota. Sve popodnevne emisije kolažnoga tipa, još otkako su nam sredinom osamdesetih Ana Brbora–Hum i Drenislav Žekić svakodnevno željeli Dobar dan, do današnjega Života u živo — sa stilom (u kojem, međutim, stila u pravilu nema ni u tragovima), sve one Sedme noći, Sunca i Brava, ostavljali su dojam manje ili više teško jestivih cušpajza spravljenih nepromišljeno i na brzinu, u kojima su se sitna grla domaće estrade za komadić medijske slave pripetavala s kojekakvim stilistima i modnim stručnjacima dvojbena ukusa. Ipak, u moru kiča i neukusa, pojam opuštene televizijske obiteljske zabave i danas je, dobrim dijelom s pravom, ostalo Nedjeljno popodne legendarnoga Saše Zalepugina, emisija koja je sredinom sedamdesetih u tada još nejaki domaći TV–program unijela dašak modernosti, svježine i proskribiranih zapadnih vrijednosti. Zalepugin je uistinu znao pogoditi ukus prosječna (malo)građanina, pa su skečevi nenadmašnoga Davea Allena, putovanja u to vrijeme još trijezna Željka Malnara i predstavljanja novih linija kozmetike Yardley (sjećate se one gospođice krupnih očiju i s golemim naočalama?) bilježila iznimnu gledanost. Dok je sličan uspjeh Zalepugin tijekom druge polovice osamdesetih ponovio Sastankom bez dnevnog reda, svi noviji pokušaji kopiranja njegovih špranci, poput posve nezanimljiva TOM–a, prolazili su mahom nezapaženo.

Jelovnik izgubljenog vremena

A onda je uredničku palicu čvrsto preuzela Vesna Karuza, i pred koju godinu emisijom Od 5 do 7 donekle uvjerljivo dokazala da se dobrano potrošenu formu još isplati reciklirati. Nakon što je, oslanjajući se na šarm i voditeljske kvalitete Bojane Gregurić i Duška Ćurlića, koncipirala gledljiv program, HTV–ovi šefovi zaključili su da se Vesni Karuza isplati povjeriti i realizaciju ovosezonskoga projekta. Posve ispravno. Jer, novo Nedjeljom popodne ležerna je, dinamična i mjestimice prilično zabavna emisija, u kojoj se na razmjerno atraktivan način obrađuju teme iz svakodnevnoga života (odnosi među spolovima, uređenje interijera, moda,...) i čije je zlatno pravilo da je svakog gosta uistinu pet minuta dosta. Istina, ponekad se teško s razgovora s novinarom i književnikom Renatom Baretićem bezbolno prebaciti na intervju sa sveprisutnim kumom Miroslavom Škorom, no bit će da je drugospomenuti idealni zamjenski gost, spreman uskočiti čim netko otkaže nastup. Nakon prošlogodišnjega Studija 10 u voditeljskoj se ulozi ponovno našao Robert Ferlin, čijem smislu za humor i sklonosti improvizaciji ovakav tip emisije neusporedivo bolje leži. Njemu asistira šarmantna Nevena Rendeli, sirena iz maloga mista, koja, unatoč neiskustvu, voditeljskim vodama dobro pliva. Od stalnih priloga osobito vrijedi izdvojiti Jelovnike izgubljenog vremena kuharskoga kanconijera Veljka Barbierija, čije su poučne i du

hovite priče o podrijetlu i nastanku nekih jela kadre i najvećeg zagovornika posta natjerati na grijeh, te Život s cvijećem Saše Šekoranje, stilista i dizajnera čiji aranžmani krase i predsjedničke apartmane. Niste li odveć zahtjevan gledatelj, Nedjeljom popodne skratit će vam hladna, tmurna i duga zimska predvečerja. A od domaćega zabavnog programa više nije pametno ni očekivati.

Josip Grozdanić