Vježbanje otuđenja

Vježbanje otuđenja

Istančana podrugljivost, nemilosrdna samoironija, prpošna duhovitost i lakoća izraza osvaja gledalište, dok hladnoća odmaka, samodovoljnost i odsutnost komunikacije odbijaju

Malo je što glumački zahvalnije od parodiranja nazoviučena predavanja i njegove kaćiperne retorike, prepune općih mjesta iskazivanih najaktualnijim žargonom medija, priručnika, propagandnih slogana. Pojedine predstave upravo su u takvim prizorima, ismijavajući intelektualne pomodnosti, dosezale vrhunce komike poput Queneauovih Stilskih vježba u poznatom neiscrpnom hrvatskom izdanju u interpretacijama Mije Oremović, Lele Margitić i ostalih partnerica Pere Kvrgića u toj predstavi, ili Sande Langerholz u nekoć slavnoj Shisgallovoj Ljubafi, koja je u prizoru crtanja tablice, kojom će dokazati svoju erotsku tezu, za tren nadmašila izvrsne partnere, Ivu Serdara i Relju Bašića, a da i ne govorimo o klasičnim primjerima govora o štetnosti duhana tragom Čehova ili Kafkina majmunolikoga izvještaja jednoj akademiji. Na osnovi poze lažne znanstvenosti i medijske parade sada Nataša Lušetić zajedno sa svojim izvrsno izabranim partnerom Damirom Klemenićem prema vlastitoj zamisli i režiji gradi cjelovečernju predstavu na pozornici Teatra Exit. U dugom međuvremenu što je proteklo između nastanka dvaju spomenutih primjera i današnjih dana uvelike je napredovala scenska tehnologija, razvila se praksa interakcije među različitim medijima s uporabom računala, televizije, filma, glumci su bez dvojbe ostali jednako moćni na različit način, odnosno u skladu sa stilom glume koji se neopazice mijenja, postavlja uvijek nove zahtjeve, primjerice u pogledu sve gipkijeg i smionijeg scenskoga pokreta. Istodobno, s porastom izvanjske spektakularnosti, sve se češće gubi poticaj i potpora iz književnosti, a zajedno s tim i potreba za redateljem, koji bi posredovao između pisca, glumca i publike. Oslonjeni sami na sebe, bez teksta koji bi postojao i izvan predstave, iz vlastita koncepta, s jedna-ko mnogo smio-nosti i virtuoziteta glumci se izlažu izravnije nego ikada. Pritom se bez određena okvira radnje i likova ja-vlja osjećaj nesigurnosti i potreba dodavanja uvijek novih efekata, što će u najboljem slučaju, kakav je predstava Damira Klemenića i Nataše Lušetić, uroditi vještim održavanjem i obnavljanjem pozornosti, no bez unutrašnjega rasta. Situacija je ovaj put otežana i izabranom temom. Čitava dvodijelna predstava svojevrstan je paradoks. Odvijajući se pred velikim ekranom, na koji se prociraju različiti ilustrativni sadržaji, u samodopadnu govorenju na rubu logoreje, razmatrajući putove poslovnog uspjeha i kako ga steći, služeći isključivo svomu ja, glumci se na stanovit način i sami poistovjećuju s virtualnim svijetom oko sebe, kao da igraju nemoć igre bez tla pod nogama. Istančana podrugljivost, nemilosrdna samoironija, prpošna duhovitost i lakoća izraza osvaja gledalište, dok hladnoća odmaka, samodovoljnost i odsutnost komunikacije odbijaju. Od ilustracije otuđenosti igra se pretvara u otuđenost samu. Eksperiment je uspio, uz stanovito sažimanje možda je osvojena i ulaznica za festivale, u svakom je pogledu pokazana visoka razina izvođačkih mogućnosti, no bez punine ostvarenja. U svakodnevici, između četiri zida često okruženi i prezasićeni ekranima, u javnom prostoru kazališta ljudi jamačno traže drukčije izazove.

Marija Grgičević