U REVIJALNOM TONU

U REVIJALNOM TONU

Svijetli trenutak završne večeri bila je i glazbeno i tekstualno odlična Jedno svjetlo uvijek ima u besprijekorno decentnoj interpretaciji raspoložene Ivane Husar

Najstariji domaći glazbeni festival i drugu godinu nakon proslave pedeset godina postojanja preživljava u retrospektivnom i revijalnom obliku. Iako se, za razliku od prošle godine kada se sveo na jednu večer, ovaj put održao u tri, od kojih su dvije bile retrospektivne, Festival još nije iznašao formulu kojom bi se nametnuo formatom primjerenim današnjem vremenu. Prva, autorska večer, pripala je skladateljima koji su ove godine »zaokružili važne godine života« — Stjepanu Mihaljincu, Alfiju Kabilju i Hrvoju Hegedušiću (70), Nikici Kalogjeri (75) i Ljubi Kuntariću (80). Hvalevrijedna posveta jubilarcima Hrvatskog društva skladatelja (koje i samo slavi šezdeset godina) bila je prigoda da obnovimo sjećanja na svijetle trenutke jedne od najvažnijih ustanova u razvoju hrvatske popularne glazbe. I druga večer protekla je u znaku prisjećanja. Šansona — forma koju je Zagrebački festival godinama njegovao, zadržala se kao jedan od njezinih zaštitnih znakova i do danas — ovaj put u obliku izvedbe domaćih klasika te forme. Prema najavi, najzanimljivijom se učinila završna večer »novih skladbi najuspješnijih autora zabavne glazbe u Hrvatskoj«, kojom je festival potražio predah na putu iz muzeološke forme. Uz posve neodređenu sintagmu »najuspješnijih autora« (petnaest od dvadeset pozvanih) bila je riječ o slušljivu nizu (možda i stoga što je sve trajalo sat vremena) u izvedbi uglavnom dobrih glasova. No, bilo je tu svačega — posegnulo se za prašnjavim fasciklima i ostacima s albuma, a počišćene su i donje ladice radnih stolova. Dakle, nimalo laskav pristup festivalskoj legendi. Iskazali su se dobri vokali — Lea Mijatović u zanatski korektnoj Tutićevoj Ljubav, Ivan Mikulić u konfekcijskoj Nemoj (Buljan — Šola) i Giuliano u jednoj od dvije neuvjerljive balade Borisa Novkovića. Ostatak je protekao u sivilu za koje su tipični bili jeftina romantika Vlade Kalembera u melodioznoj Naša noć (Kalogjera — Mamula), uobičajeni Krušlinov kič u Samo nemoj zaplakati skupine Latino, Ne idi, šablonski uradak iz radionice Dujmić — Cvikić i duet Nene Belana i Klaudije Beni, Ljubavi, vjerojatno odbijenice sa Splitskoga festivala. Ne bi li se održala tradicija skladbi posvećenih Zagrebu, čuli smo i nabrajanje toponima bez imalo poetike u Volim Zagreb Dražena Žanka i blijedi pop U srcu Zagreba (Tomasović) Sandija Cenova. Ponešto je tek odskočila rokerska (uz malu posudbu od U2) Daj sebe do kraja Harija Rončevića, a zanimljivo je bilo čuti i Arsena Dedića uz pratnju većeg orkestra (što nemamo često prilike) u korektnoj Linija ljubavi, linija života. Jedini svijetli trenutak večeri bila je i glazbeno i tekstualno odlična Jedno svjetlo uvijek ima (Kabiljo — Britvić) u besprijekorno decentnoj interpretaciji raspoložene Ivane Husar, koja je potpuno odskočila od prosječnosti ostatka. O trenutnom statusu nekad elitne kulturne i društvene gradske priredbe možda najbolje govori podatak da su slabo posjećen Zagrebfest prenosili Z1 i Narodni radio.

Velimir Cindrić