Think Pink

Think Pink

Plesači vladaju scenom fascinirajući lakoćom izvedbe

Na ovogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta (baletni dio pod radnim naslovom Imperij uzvraća udarac) naučili smo da Šparemblek pripada u zaslužne iz područja dramskoga teatra, a da za Stašu Zurovca nema mjesta nigdje jer ni on, kao suvremeni autor, ne pripada u područje baleta. (Što je totalno suprotno od mišljenja suvremene plesne scene, kojoj pak ne pada na pamet svoje nagrade davati haenkaovskim ansamblima.) I tako, dok su sa smiješkom i ružom odlukama nepristrana žirija odabrane zaslužne osobe hrvatskoga glumišta paradirale glavnom nacionalnom scenom, u Rijeci je, nakon žestoke drame, Zurovac ipak izvojštio veliku pobjedu. Zapravo, zvuči prilično glupo da se ravnatelj baleta mora boriti sa svojom intendanticom za zajedničku premijeru, kao i to da nakon takve igre živaca posljednji sazna da je neobjašnjivo otkazivanje premijere Gagika Ismailiana Ljubav i samoća, šala mala, bio reklamni štos (!), ali eto, i to je moguće... Svakako, publika i kritika prošvercali su se na tzv. generalke i ubrzo se pročulo da je predstava odlična. I onda je u ponedjeljak 28. studenog ipak odigrana službena premijera, odnosno praizvedba Ismailianovog djela.

Gagik nije nov autor na našim prostorima, u Splitu je dvije godine bio ravnatelj Baleta, i sa splitskim ansamblom postavio je nekoliko svojih koreografija, no djelo koje je napravio u Rijeci za riječki ansambl svakako je najbolje što smo od njega do sada vidjeli. Opet je on neskriveno angažiran suprotstavljajući osobne, isko-nske ljudske čežnje ponudi svakodnevnoga kiča sublimirana u liku ružičaste Barbie, ujedno i boji naše T–mobileove zbilje, ali nije ni gorak ni pretenciozan. Više autoironičan u smislu općih ljudskih slabosti i našega života u ružičastom prepuna fantastičnih reklamnih no-vosti tipa »Ali to još nije sve!...« Think Pink! Predstava počinje u mraku, glasna uvertira snažna ritma i naboja, organizirani kaos iz kojega će se naglo, nezaštićeno, ali tijelo koje diše spustiti na tlo, scenu. Oko njega slažu se čaše. Fragile... Pažljivi hod po čašama, kretanje po staklu. Za razliku od sigurna, samodopadna hoda na štiklama ružičastih Barbie. Blazirane, klonirane ljepotice, bez emocija, tek svjesne opće svjetske dosade, zbog koje, jednako nezainteresirano, razmišljaju i o samoubojstvu, Barbie će tijekom predstave izmijeniti nekoliko poznatih presvlaka, sa psićem, kasetofonom ili torbicom, uz obveznu Barbie prevoditeljicu, s engleskog ili na engleski (iznimno glumačka Tanja Tišma). Barbike čine okvir scenskih slika, ali su i uzor. Kako pokazati osobnost, dokazati vlastitu neponovljivost, a biti privlačan, prihvaćen kao Barbie? Nije li najsigurnije osobne praznine i strahove sakriti jednakom odjećom, frizurom i bojom kose? Treba samo slijediti ružičaste putokaze i skloniti se u sigurnost plemena! Odlična je scena kada djevojke sve jednako, ružičasto–crno odjevene u zajedničkoj, žestokoj koreografiji agresivnih, samosvjesnih mladih žena (istjerale su prije toga muškarce u haljinama koji su predstavljali perilice za rublje) istrčavaju naprijed vičući svoja imena, uzaludno pokušavajući nadglasati glazbu i privući pozornost. Da bi sve opet dobilo obrat u ljubavnoj tužaljki reži žile i prskavu djevojačkom smijehu. Ono što predstavu čini uspješnim plesnim teatrom jest potpuna prožetost sadržaja i forme. Plesne sekvence izlaze iz zaigranih ili osamljenih ili bolnih ili zaljubljenih tijela, i prema tome pronalaze pokret. Lirski, mekani, vezani, neizravni pokret, od stopala do nježna nagiba glave, ili grč koji skuplja tijelo u središte; organski, čvrsti, trk i akrobatski prijelazi dugih gipkih udova. Prijeteća Paukova kraljica Sabine Voinea, lijepi duet izgubljenih u samoći Irine Köteles i Dmitrija Andrejčuka, suludo dobacivanje Laure Popa, između Andreija Kötelesa i Vitalija Kloka u Očaju, strastvene i suptilne Anna Pomareva, Anka Popa, Antonija Družeta, Cristina Lukanec, Kristina Kaplan, Paula Rus, Deana Maričić, nadahnuti i razigrani Ashatbek Yusupžanov, Leonid Antontsev. U odličnu kostimu Alana Hranitelja i sceni Damira Šegote, pod svjetlom Srđana Barbarića i samog Ismailiana. Nema nikakve napetosti ili nesigurnosti. Plesači vladaju scenom fascinirajući lakoćom i mogućnostima izvedbe, da bi na kraju prešli u gotovo privatnu čagu, neki riječki tulum, slavlje rasplesanih tijela, daleko od svih onih tmurnih misli i asocijacija koje su se provukle u trenucima slabosti. Uostalom, koliko se može vidjeti na programu, i ovdje je nezaobilazni ružičasti T prvi sponzor predstave!

Maja Đurinović