Susret različitosti

Susret različitosti

Jugoslavija i njeni povjesničari: Razumijevanje balkanskih ratova 1990–ih, ur. Norman M. Naimark i Holly Case, Srednja Europa, Zagreb, 2005.

Zbornik tekstova o jugoslavenskoj povijesti sadrži veći povijesni raspon od onoga u naslovu. Riječ je o relevantnim, znanstveno utemeljenim tekstovima povjesničara koji prate različite povijesne procese na prostorima bivše Jugoslavije tijekom cijele povijesti, najčešće procese modernizacije južnoslavenskih društava. Autori tekstova sudionici su jednoga simpozija u Sjedinjenim Državama. Dio prezimena (Djordjevic, Vucinich, Jelavich i dr.) odaje njihovo južnoslavensko podrijetlo, a njihovo pisanje i prisutnost na američkim sveučilištima pak odaje visoku razinu profesionalnosti i upućenosti.

Heretička razmišljanja

Posebno bih spomenuo tri teksta utemeljena na različitim povijesnim tumačenjima. Svrha svakoga od njih jest da potiče — ili neka nova razmišljanja ili pak neka nova istraživanja. Prvi autor kojega izdvajam jest John V. A. Fine, koji se bavi, kako on kaže, heretičkim razmišljanjima o prošloj, ali i o budućoj Jugoslaviji. Njegova razmatranja svode se na održanje određenih povijesnih, društvenih, ekonomskih i političkih načela koja bi spomenutom prostoru omogućila bolje uvjete razvitka. Jugoslavija je za njega bila takav sveobuhvatni princip i smatra kako je gotovo povijesna nužnost da se on obnovi. Pod njezinim su kišobranom mnoge manje nacionalnosti bile zaštićene od toga da postanu marionete velikih sila. Propast te države 1990. opet je otvorila te mogućnosti. Prema Fi-neu, konkretni krivac za raspad jugoslavenske države jest nacionalni princip, koji su na ove prostore u 19. stoljeću uvele vodeće sile što su okruživale južnoslavenski prostor (Austrija, Grčka, Ugarska), a od južnoslavenskih naroda najsklonija mu je bila Srbija. Na djelu je sukob dvaju povijesnih principa: jedan je nacionalistički princip (Slovenija, Hrvatska, Srbija), i on je sklon razdvajanju po bilo koju cijenu, a drugi je integracijski princip, koji karakterizira jugoslavenstvo. To je načelo suradnje i međusobna pomaganja te se, iako nikad u prihvatljivoj mjeri nije dosegnuo demokratski oblik, od njega ne smije odustati. Dugoročno, on je povijesno nadmoćan i nudi modernizaciju društava po njihovoj mjeri, a ne onako kako im nameću velike sile. S druge strane, on nije bogomdano načelo po kojem bi južnoslavenski narodi morali živjeti niti im je on kao nekakva supernacija nadređen.

Povijesne teleologije

Kritika Fineovih razmišljanja ne može i ne smije biti izvučena iz imanentnih polazišta jednostranih gledišta jer on svoja stajališta legitimira znanstvenim podacima, i to je jedino polazište za kritiku. Metodološki problem koji se uočava u Finea svojevrsna je utopijska i povijesna teleologija koja jamči socijalni, politički i filozofski problem koji, dok se ne razriješi u budućnosti, neće dati konačan odgovor. Neizbježna je činjenica da su današnje države dobrim dijelom u svome nastajanju svakako imale pomoć pripadajućih nacionalnih strasti i njihovih interpretacija o vlastitoj politici kao realističnoj. Možda su te politike i trebale biti više politike nemogućega od činjenice da su najčešće bile u okviru onoga što su one tvrdile da je moguće. No, to je još jedna neodređena teleološka slika povijesti. Stoga, stajalište o jugoslavenstvu kao pozitivnom načelu može se opet jednom pojaviti, ali o tome sad možemo suditi kao i o posjetu izvanzemaljaca koji su se, kako kaže Eric Hobsbawm, došli raspitivati što je to nacija. Suprotnost je tekst Galea Stokesa Rješavanje ratova jugoslavenske sukcesije. Stokes tvrdi kako nema ničega devijantna ili pogrešna u stvaranju nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije. Nacije moraju vlastitu autonomiju cjeline potvrditi prije prava pojedinca, i to je legitiman proces razvoja svih europskih nacija, jer je on preduvjet stabilizacije i normalizacije. Njegov je put doista grub (ratovi, nasilja i žrtve), ali jedini moguć. Stoga je stvaranje nekoliko etnički čistih i dviju–triju muslimanskih država realnost Balkana, nakon čega će se on stabilizirati, kao što se i Europa stabilizirala. Taj je koncept (još jedna verzija povijesne teleologije) odveć realističan jer umanjuje vrijednosti povijesnih procesa koji nisu etnički, te tako delegitimira one pristupe proučavanju povijesti (građansko društvo, socijalno–liberalne opcije...) koji pružaju osnove za više suradnje. Uloga tih opcija u interpretaciji povijesti neizbježna je te ima i svoj dio povijesne realističnosti.

Povjesničari i strasti

U uvodniku nas se upozorava da i povjesničari imaju pravo na vlastite strasti. Na njihova nas epistemološka ishodišta i polazišta pak upozorava tekst Dušana J. Djordjevicha, što znači da svi ti tekstovi imaju osviještene granice. Na početku te epistemologije stoji kako je pozadina teze o prastaroj mržnji južnoslavenskih naroda obično argument protiv vanjskoga upletanja, a u korist etničkih podjela. Time se postiže marginalizacija znanosti, a ide se u prilog pojavi poluznanstvenih i popularizirajućih povijesnih pregleda, koji se redovito pojavljuju kad izbije neka kriza. Međutim, znanstvena metoda koja se tu predlaže nalazi se unutar postojećih postmodernih i postkolonijalnih teorijskih okvira (M. Todorova, H. K. Bhabha...). Opasnost te metode jest u tome da Istočna Europa lako može postati bogato nalazište za istraživanje simboličke geografije i poimanja drugoga, koja kao takva može rezultirati pretjeranim teorizmima što stalno obnavljaju znanstvenu sumnju zanemarujući predmet kojim se bave (nešto što se često prigovara i filozofijskom tretiranju povijesti). Drugi metodološki okvir koji se predlaže za ove prostore jest razlikovanje procesa pozapadnjenja od procesa modernizacije. Često je problem povjesničara pokazivanje previše interesa za suvremeni, a ne povijesni razvoj društava Istočne i Jugoistočne Europe. Izniman je pak problem domicilnih povjesničara u njihovoj historiografskoj legitimaciji koja ne izlazi iz prostora njihovih nacionalnih država. Smjer znanstvenih istraživanja treba zato izvući iz tradicionalne isključivosti i uvesti u dijalog sa širim raspravama i teorijama koje određuju i oživljuju proučavanje suvremene Europe i šire. Te sugestije daju suvremeni ugođaj povijesnim znanostima, ali treba priznati da gotovo sve povijesne tradicije u svojim okvirima ne izlaze izvan nacionalnoga. Stoga i ovaj poziv za promjenom treba uvažiti. Jugoslavija je tema od koje većina bježi nakon devedesetih, no u ovoj se knjizi nude i neke nove metode i korisne pouke. U tom kontekstu, hrvatska je povijest najčešće dio određenoga povijesnog procesa. U strogo povijesnom smislu, i ovdje se njezina sudbina među ostalim povijestima otkriva kao povijest jedne nacije, kulture i države koja nije samo njezina, nego je bitno isprepletena s drugima. Ali sve je to samo mogućnost da se i na ovaj način uključimo u širi pojam i stvarnost suvremenoga svijeta, i kao stručnjaci i kao laici (pokušavajući pratiti nešto od toga). Hrvatska, primjerice, ima veliku, bogatu i uistinu respektabilnu historiografsku tradiciju. Stoga je, prema istoku i zapadu, njezina sudbina da se i dalje plete prema unutra i prema van. Nadajmo se da su to mjesta susreta različitosti, a ne samo iluzije o razlikama.

Snježan Hasnaš