Sumorna slika svijeta

Sumorna slika svijeta

Duhovitu scenografiju čini red nekih uzaludnih strojeva koji se jedva pokreću, a u početnoj sceni iz strojeva izviru dijelovi ljudskoga tijela uklopljeni u mašineriju

Korozija d.o.o. drugi je cjelovečernji rad Natalije Manojlović. Nakon šarmantna i uspjela Oprosti sam’ malo autorica se okrenula sumornijoj temi dehumanizacije čovjeka u svakodnevnom repetativnom poslu opsluživanja strojeva u svrhu povećanja produktivnosti proizvodnje, a ishodište je predstave proučavanje racionalizacije radnih pokreta kako bi oni bili što ekonomičniji i uspješno nadopunjavali rad stroja. Tako se Korozija d.o.o. kreće između društvenoga komentara, koreografskog bavljenja tijela kao strojem, ali i kritike plesa koji, u nekim segmentima, od plesača zahtijeva preciznost, neumornost i neosobnost mašine te ekonomičnost kretanja radi što veće izvedbene virtuoznosti. Spomenute su teme nedvojbeno vrijedne pozornosti i koreografskog uprizorenja, no Korozija d.o.o. tek djelomično uspijeva razraditi zadane motive. Duhovitu scenografiju (Ana Jožinec) čini red nekih uzaludnih strojeva koji se jedva pokreću, a u početnoj sceni iz strojeva izviru dijelovi ljudskoga tijela uklopljeni u mašineriju. Tijela se (Ivana Pavlović, Iva Hladnik, Ana Markić) polako odvajaju od strojeva i nadovezujući se jedno na drugo, organiziraju tijelo mašine. Plesačice, depersonalizirane u crnim radničkim kombinezonima i pokrivenih glava, igraju podulju repetativnu sekvencu jednostavnih ritmiziranih pokreta, krećući se po prostoru u čvrstoj formaciji trija. Pokret je lišen dinamičkih ili kvalitativnih varijacija, sveden je na najjednostavniju mehaniku i potpuno neosoban. Nakon kratka verbalnog dijela koji vodi glumac Leon Lučev, u kojem se ponovno referira na dehumaniziran pristup kojem su radnici u industriji podvrgnuti, plesačice se vraćaju prijašnjoj formaciji i načinu kretanja, zauzimajući tek malo više prostora. U završnom i najuspjelijem dijelu plesačice skidaju kape i odijevaju plave radničke kute. Tako od humaniziranoga stroja postaju dehumanizirane radnice na traci koje neprekidno ponavljaju jedan te isti pokret i polako nestaju u mrak. Koreografija predstave, iako je u svojoj repetativnosti i tijelo–kao–stroj poetici dosljedna, ne doima se dovoljno razrađenom ni istraženom. Gotovo tridesetominutni neprekinuti slijed na početku predstave i ponovno vraćanje istom motivu zahtijeva ili neki dinamičko–prostorni tjelesni razvoj ili mnogo dublji koreografski zahvat u samo plesačko tijelo. Ukoliko se tijelo poistovjećuje sa strojem, zašto je skriveno? Jesu li jednostavni geometrijski pokreti ekstremiteta jedini kojima se po-strojavanje tijela može izraziti? Isto tako, da li je neupitno praćenje jednostavna ritma glazbe (Nenad Brkić) jedino rješenje? Glazba i svjetlo tek na trenutke nude naznake izlaza u dimenziju emocija ili nadu za neki humaniji način postojanja. Zadržavajući se na poprilično očitu načinu ulaska u temu, a ne nudeći ni koreografski razvoj, ni dramaturško otvaranje u novom smjeru, autorica ostavlja gledatelja u iščekivanju bilo kakva izlaska ili razrješenja sumorne situacije o kojoj govori. Korozija d.o.o. nudi tvrdnju, no razvoj te tvrdnje, pokušaj pobune ili pomaka izostaje. Natalija Manojlović, unatoč koreografskom pre–pojednostavnjivanju, mlada je autorica koja otvara zanimljive teme na duhovit i human način.

Iva Nerina Sibila