Strast, ljubomora, ljubav

Strast, ljubomora, ljubav

Režija Georgija Para nizom lirskih slika naglašava emotivna stanja pojedinih likova prizivajući svu nostalgičnost vremena koje je nepovratno prošlo, ali i svevremenost ljudskih osjećaja

Dubrovačko kazalište započelo je novu sezonu postavom drame Ana u tropima, za koju je američki pisac kubanskoga podrijetla Nilo Cruz 2003. dobio Pulitzerovu nagradu. Dubrovačka je premijera prvo izvođenje tog djela izvan Sjedinjenih Država. Ana u tropima drama je komorne atmosfere lirskoga pisma, u kojoj mladi autor nostalgično razvija dramsku situaciju u kubanskoj obiteljskoj tvornici cigara u Tampi na Floridi 1929, gdje čitači (lektori) radnicima čitaju priče kako bi se razbila monotonija posla, a ujedno obrazovali radnici. Tradicija je to koja je potjecala još iz 19. stoljeća, a čitači su otpušteni 1931. prelaskom na strojnu izradu cigara. Dolazak novoga čitača, koji dosadu razbija Tolstojevom Anom Karenjinom, na površinu izvlači obiteljske razmirice u kojima se umjetnička slika Tolstojeva romana u potpunosti isprepleće s obiteljsko–društvenom sli-kom zatvorene hispano-američke zajednice na pragu gospodarske krize tridesetih godina kada obiteljska tvornica još posluje prema starim pravilima, odbijajući prihvatiti neizbježne teh-nološke novosti. No, druš-tveni kontekst Cruzu je samo izvanjska referencija obiteljske drame gotovo klasične strukture, s iznimno osmišljenim odnosima među pojedinim likovima: od ostarjeloga vlasnika tvornice Santiaga; dominantne mu žene Ofelije; Santiagova polubrata Chestera (Chechea), kojega je žena ostavila upravo s prethodnim čitačem; romantične neudane kćeri Marele; udajom za Paloma razočarane kćeri Conchite, koja ipak još vjeruje u ljubav, makar ona bila tek ideja; do Juana Juliana — novoga čitača, onoga koji i stvara dramu i na scenu izvlači zatomljene obiteljske odnose.

Iako komoran i s naglašenim lirskim umecima, Cruzov tekst donosi i snažne emocije — strast, ljubomoru, ljubav — dok je klasičnost dramske situacije postmoderno razbijena ulomcima Ane Karenjine, čiji se motivi prenose u kubansku obitelj potpuno drukčijega svijeta, no s univerzalnim emotivno–konotativnim referencijama prisutnim i u Tolstojevoj Rusiji i u kubanskoj tvornici na Floridi. S vrlo dobrim prijevodom Andrije Seifrieda, redateljski postupak Georgija Para slijedi Cruzov tekst, nizom lirskih slika naglašavajući emotivna stanja pojedinih likova bez povišenih tonova, bez galame, prizivajući svu nostalgičnost vremena koje je nepovratno prošlo, ali i svevremenost ljudskih osjećaja. Parova postava Ane u tropima, iako u prvom dijelu pomalo prespora ritma, drama je atmosfere, nostalgije i izvanredno razrađenih odnosa među likovima. U tome mu pomaže realistična i funkcionalna scenografija Dinke Jeričević, vremenski i osobno znakoviti kostimi Maje Žarak te zanimljiva i nekonvencionalna glazba Paole Dražić Zekić. Ipak, Cruzova drama ponajprije je teatar riječi, u kojem glumci moraju nositi samu izvedbu što je članovima ansambla Kazališta Marina Držića i uspjelo: od sjajne Jasne Ančić kao Ofelije, koja svoju dominantnost ne zatomljuje istovremeno ne prelazeći u prenaglašenost, do ne manje dobrih Frane Perišina (Juan Julian) koji kao od početka zna što će mu se dogoditi, Nika Kovača (Santiago), Jasne Jukić kao životom razočarane Conchite, Glorije Šoletić kao romantikom, Tolstojevom Anom i Juanom Julianom (personifikacijom Tolstojeva romana) začarane Marele, scenski izražajna Branimira Vidića (Cheche), plejbojevski intoniranog Mirka Šatalića (Palomo) pa i u epizodi zanimljiva Hrvoja Sebastijana (Eliades). Anom u tropima dubrovačko kazalište postavilo je na scenu tekst koji nije komedija i koji ne izaziva smijeh, no tekst koji pokazuje dubinu univerzalnih ljudskih emocija, te je uistinu uspješno kročilo u novu teatarsku sezonu.

Tomislav M. Bonić