Ružičasto i plošno

Ružičasto i plošno

Kako novoga Barda ne čine tek traperice, tako ni ružičasti bikini ne čini suvremeno čitanje Euripidove Elektre

Klasici u suvremenom ruhu jedna su od onih sintagmi kojima se kazališne uprave kompromisno pokušavaju svidjeti i onima koji uvijek žele novo i još novije te drugima koji čeznu za željeznim repertoarom. No, kako novoga Barda ne čine tek traperice, ni protestnoga pjevača akustična gitara, tako ni ružičasti bikini ne čini suvremeno čitanje Euripidove Elektre, u što je malobrojnu publiku zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta pokušalo uvjeriti gostovanje Théae tre National du Luxembourg. U režiji posjednika impresivne biografije Hansgünthera Heymea, kojem je pri scenografskom opremanju predstave pomogao Ivo Knezović, a kostimografskom Danica Dedijer, krvava se priča odmata poput lektirnoga klupka kazne za one koji ne žele znati više, ali moraju. Jer, koliko god to redatelj pokušao sakriti, njegovo je navodno suvremeno čitanje antičke tragedije ostalo tek na početku, naznačeno ne toliko ženskim korom jake šminke i jarkih perika, u spomenutim bikinijima koji doduše dodaju određenu draž predstavi, nego u demonskim i istodobno hermafroditskim preobrazbama jedinoga scenski čvrsta oslonca — glumca Petera Kaghanovitcha. Za razliku od uglavnom statičnog ostatka podjele, s iznimkom energične, ali u ponuđenu kontekstu plošne Ilu Lydlow u naslovnoj ulozi, on je kao Klitemnestra dodao predstavi ne samo grotesknost u pojavnosti nego i psihoanalitičku naznaku u razradi predloška. Jednom od rijetkih uspješnih redateljskih dosjetki, igrajući sam sa zrcalom, Kaghanovitch bi i završio predstavu kao Kastor i Poluks da se Heyme u posljednji čas nije trgnuo i ponudio kunčevićevski završetak s dječjim parom koji simbolično nalegnu na trupla Egista i Klitemnestre. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da publika sa zagrebačkog gostovanja ove međunarodne koprodukcije izađe zadovoljna. Pohvalnu činjenicu da su na projektu sudjelovali i domaći umjetnici, kao i rijetku priliku da se na hrvatskoj pozornici izvan uobičajenih festivalskih rasporeda čuje i neki drugi jezik, ipak je zasjenila prosječnost viđenog.

Igor Ružić