Reagiranje

U»Vijencu« br. 304 od 10. studenoga 2005. Mani Gotovac napala me kao potpuno nestručnu i ulagivačku spodobu, citirajući me i ističući moju funkciju, ali bez spominjanja mog imena, u stilu nekadašnjih komunističkih prozivki: neki drugovi koje svi znamo. Zato vas molim da u cijelosti objavite odgovor koji precizira stvari. Povod napadu, izjavu o neprimjernosti poetike Branka Brezovca nacionalnoj kući dala sam kao doc. dr. sc. Sanja Nikčević a ne kao predsjednica Kulturnog vijeća za kazalište jer sam u tom trenutku već bila izašla iz tog tijela. Izašla sam, uz ostalo, i zato da bih mogla javno iznositi vlastito mišljenje. Kao predsjednica Vijeća imala sam odgovornost prema drugim članovima Vijeća, časnim ljudima koje poštujem, i nikada nisam davala izjave bez dogovora s njima upravo radi ovakvih mogućih odjeka. Po izlasku iz Vijeća mogu reći što želim i osobno odgovarati za to. Govorim isključivo ono iza čega stojim bez dodvoravanja ikome, osobito ne politici, kako mi to spočitava Mani Gotovac. Nemam razloga za to: nikada se nisam kandidirala ni za jedno upravljačko kazališno mjesto koje određuje i bira politika, nemam više ni svojih projekata koje bi ta politika mogla financirati, a volonterske funkcije za koje su me zvali obavljam po svojoj savjesti i odlazim s njih prema vlastitom nahođenju. Već sam treću godinu stalno zaposlena kao docentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje sam i nedavno izabrana za šeficu Katedre za književnost engleskoga govornog područja. Što se tiče potvore Mani Gotovac da ja pripadam 19. stoljeću, mislim da me s nekim zamijenila, jer se čitav život bavim suvremenom dramom dvadesetog stoljeća, o čemu sam pisala u stotinama članaka po zemlji i svijetu, trima objavljenim knjigama, a sastavila sam i dvije objavljene antologije suvremene drame, pa se čini da Mani Gotovac, nakon što je prešla u upravljačke kazališne vode, više uopće ne prati hrvatsku teatrologiju. Baš ni svjetsku, kad smo već kod toga, jer bi njezina sintagma kojom pobija moje znanje jer da se bavim socrealističkim američkim iskustvima — obradovala i politologe i teatrologe širom svijeta. Mislim da odjek moje najnovije knjige Nova europska drama ili velika obmana, koja je u dijelovima ili u cijelosti prevedena na četiri jezika (poljski, slovački, mađarski, engleski) a objavljena je u skraćenoj verziji i u uglednom britanskom časopisu »New Theatre Quarterly«, najbolje dokazuje da uz američku i hrvatsku dramu, kojom se uglavnom bavim, ipak ponešto znam i o toj kazališnoj Europi na koju se Mani Gotovac toliko poziva. Mislim da u tome i leži čitav problem jer sam jedna od rijetkih osoba koja zna da su njezine izjave o Europi uglavnom poluistine koje upotrebljava kako njoj odgovara. O čemu sam spremna i razgovarati i polemizirati, ali otvoreno, s imenima i prezimenima, ne s ovakvim neimenovanim, socrealističkim napadima u stilu Mani Gotovac. Osobito bih rado polemizirala o njezinoj poetici, koja ima vrlo glasne sljedbenike i koja za vrijeme njezina mandata podiže veliku medijsku prašinu, ali nakon njezina odlaska ostavlja pustoš. Da ostanem pri poetskim sintagmama Mani Gotovac: ona ne stvara inovativno, već ranjeno kazalište. No, zahvaljujući upravo političarima koji je postavljaju, ide dalje u nove mandate.

Sanja Nikčević