Profinjeno otkrivanje intelektualne tople vode

Profinjeno otkrivanje intelektualne tople vode

Alain de Botton, Umijeće putovanja, Sysprint, Zagreb, 2005.

Britanski pisac francuskoga imena Alain de Botton pripada kategoriji esejista hitmakera, a taj naslov zaslužio je ponajprije djelima Kako vam Proust može promijeniti život i Utjehe filozofije, koja svojevrstan ugled u medijima i u publike uživaju i u nas. Zahvaćanje u nešto tako svakodnevno, općenito, pa prema tome (zacijelo) i univerzalno kao što je putovanje može biti i posljedicom autorove dosljedne popularizacijske poetike, kojom on teme iz književnosti, filozofije i povijesti umjetnosti u sklopu bavljenja svakodnevicom približava blago zainteresiranim čitateljima.

Autor i pripovjedač

Prijemčivost Umijeća putovanja za lagodnu intelektualističku recepciju sastoji se u identifikaciji s pripovjedačem, u barem povremenu prepoznavanju putnika u Putniku. Posljednji je doduše dvostruk — literarno–filozofijski vodiči poput Huysmansa, Baudelairea, Wordswortha uvijek ga na putovanjima prate u stopu, no u biti svega ostaje Alain de Botton glavom i bradom, kao autor, ali i izrazito neproblematizirani pripovjedač (knjiga svakako ima i literarnu, da ne kažem romanesknu pretenziju). De Botton status autora naime gotovo nikada ne odjeljuje od vlastite pripovjedne pozicije, osim u povremenim autoironičnim opaskama finoga britanskoga humora. S obzirom na takvu autobiografičnost, s pravom možemo postaviti neka pitanja inače karakteristična za kulturološke studije, a usko vezana uz samu osobu de Bottona: tko je, naime, taj Putnik, i zašto putuje? Ponajprije nije jednostavno odrediti da li je takav Alain de Botton turist. Poglavlja knjige koja redom obuhvaćaju putovanja Barbadosom, Amsterdamom, Madridom, Lake Districtom, Sinajem, Provansom itd. očito nisu kronološki poredana, a pripovjedač ne daje naslutiti kada su točno njegovi eseji od popratnih posljedica putovanja poprimili status njihovih ciljeva. Štoviše, zlobnici bi se lako mogli zapitati da li je de Botton putovao kako bi pisao ili pisao kako bi putovao!

Čips i čokolada

Neovisno o tome, valja imati na umu da se sva putovanja odvijaju pod određenim društveno–ekonomskim uvjetima, pa i de Bottonova. On očito pripada britanskoj višoj srednjoj klasi, humanistički je obrazovan na Cambridgeu, a uz pisanje eseja bestselera profesionalni mu interesi obuhvaćaju uglavnom britansku i francusku književnost i esejistiku 18. i 19. stoljeća. Ekonomski je pristojno situiran i u skladu s tim pripada kategoriji postturista, putnika kojemu je velika većina odredišta ekonomski dostupna, i koji prema tome u srednjoj dobi već ima određeno putničko iskustvo, pa i ravnodušnost. De Botton pak ne posjeduje ništa od backpackerovske opuštenosti i neopterećenosti, njegova osobna udobnost uvijek mora biti maksimalno zadovoljena, što potkrepljuje višestruko ponavljan motiv omiljene mu hrane — čokolade i čipsa, kao i efektna, ali bizarna epizoda presudne svađe oko kreme od karamele na Barbadosu. Istina je da će svatko pronaći pokoje de Bottonovo neobično svakodnevno raspoloženje ili kreativnu misao s kojom se može poistovjetiti, no u cjelini mislim da se jednako tako u čitatelju postupno može slagati i mozaik o izrazito sitničavoj i razmaženoj osobi. Strastveni putnik gladan pustolovina neka od njegovih zanovijetanja jednostavno si ne bi mogao priuštiti: premda nam cjelokupno Umijeće putovanja svraća pozornost na unutarnju dimenziju putovanja (i) kao metafore, de Bottonovi se eseji recepcijski ne uspijevaju nadograditi na neku univerzalniju razinu.

Polazak i povratak

Struktura ove zbirke eseja zapravo je vrlo jednostavna: okvir čine cjeline Polaska i Povratka. Posljednji je na liniji Putovanja mojom spavaćom sobom francuskoga pisaca Xaviera de Maistrea (i fotografije de Bottonove vlastite spavaće sobe, logičnim završetkom knjige, ali i nepobitnim iskliznućem u banalnost), dok se Polazak sastoji od dva poglavlja: uvoda cjelokupnoj knjizi na primjeru iznevjerenih očekivanja idile Barbadosa te najuspjelijem poglavlju O stanicama na putovanju, gdje se vješto isprepleću Baudelaire, oblaci, zračne luke, zalogajnice uz autocestu te slike američkoga slikara Edwarda Hoppera. Preostalih šest eseja podijeljeno je u tri nasumične cjeline o motivaciji putovanja, o krajolicima odnosno prirodi te o umjetnosti kao putničkom dalekozoru, a slijede prilično jednostavan strukturni model: izmjenjuju se potpoglavlja de Bottonova vlastitoga putničkoga iskustva s onima njegovih kulturoloških vodiča. Pokušaji uspostavljanja dijaloga s vodičima često su neuspjeli jer im de Botton nerijetko i nema mnogo toga dodati. To je osobito vidljivo u poglavlju O znatiželji, gdje prirodoslovnim istraživačkim apetitima Alexandra von Humboldta po načelu kontrasta uspijeva suprotstaviti jedino vlastitu tromost i lijenost u Madridu (sic!), nemogućnost i da se koristi informacijama natrpanim bedekerom, i da ga u potpunosti odbaci.

Nacionalni stereotipi

Zanimljivi polazišni tekstovi poput Flaubertovih o Egiptu u O egzotičnome na pomalo su jeftin način opet kontrastno nadograđeni čuđenjem Engleza (de Botton nažalost potvrđuje neke nacionalne stereotipe) nad dizajnom i arhitekturom u Amsterdamu, što je valjda trebalo proizvesti efekt začudnosti. Osim toga, kulturološke referencije katkada su u tolikoj mjeri na razini opće kulture da se ozbiljno možemo zapitati o erudiciji autora: ne pripada li Van Goghovo slikarsko viđenje Provanse (O umjetnosti) i sva razmišljanja na koja nas ono može potaknuti u zanimljiva, ali ujedno i najpoznatija moguća poglavlja različitih povijesti umjetnosti? Iz britanskih recepcijskih polazišta vjerojatno bi se jednak prigovor mogao uputiti poglavlju O selu i gradu, odnosno općim mjestima britanske kulturne povijesti kao što su William Wordsworth i Lake District. Za razliku od ta dva spomenuta poglavlja, neke od eseja ipak određuje originalan izbor vodiča, primjerice O znatiželji (premda je tu izvor maksimalno neiskorišten) i O posjedovanju ljepote (gdje posegnuvši za problematikom crtanja Johna Ruskina autor daje neka zanimljiva opažanja), ili pogotovo poglavlja O uzvišenom, gdje je uz pomoć engleskih estetičara 18. stoljeća i Knjige o Jobu pokrenuo neka pitanja o ništavnosti čovjeka. Posljednje poglavlje s uzvišenim slikarskim i fotografskim krajolicima, kao i već spomenuto poglavlje O stanicama na putovanju s fotografijama zrakoplova i oblaka te fascinantnih Hopperovih ostvarenja, jedina su u knjizi u kojima brojne ilustracije imaju i nekakvu funkciju, osim što svjedoče o nedvojbeno istančanu vizualnom ukusu autora. Ilustracije su, poput vodiča, tj. parafraza i citata, heterogeni elementi koje je de Botton u knjigu ugradio više radi intelektualno–estetičke ugode čitatelja nego zato što bi s njima znao uspostaviti znatniju komunikaciju.

Virtuoz očitoga

Na najviše liričnosti i misaone dubine naišao sam upravo u turistički netipičnim poglavljima O stanicama na putovanju i O uzvišenom. Nakon uvoda o Baudelaireu i zrakoplovima (koji nije toliko izvoran kao što bi se na prvi mah moglo pomisliti, sjetimo se samo šansone Gilberta Bécauda Dimanche a` Orly, gdje se protagonist također tješi odlaskom u zračnu luku), de Botton se uspješno laća interpretacije suptilnih Hopperovih slika zalogajnica, benzinskih crpki, vlakova i hotelskih soba, pritom se daleko izdižući iznad uobičajenih toposa o urbanom otuđenju. No, to nažalost nije dovoljno za cjelovitost cijele knjige o umijeću putovanja, pogotovo kada je riječ o relativno razvikanu autoru poput de Bottona. Od anglofonih recenzenata toliko hvaljen de Bottonov stil u prijevodu ne uspijeva doći do izražaja u tolikoj mjeri da bi me naveo na misao recenzenta Jana Morrisa o tome kako »sumnja da je [de Botton, op. a.] ikada napisao dosadnu rečenicu«, što je u marketinške svrhe izvučeno iz konteksta i prema tome krivo interpretirano. To bi djelomično i mogla biti istina, jer je britanski autor svakako nadaren za zaokupljanje misaone pozornosti, no taj dar uglavnom na izrazito sofisticiran način troši u izricanju onoga što gotovo da je očito. Ne zaboravimo da ga je prethodno citiran Jan Morris nazvao i »virtuozom očitoga«.

Ivan Ćurković