Produhovljenost ili kriza?

Produhovljenost ili kriza?

Enciklopedija novih religija, ur. Christopher Partridge, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Stanje s religijama na početku 21. stoljeća u velikoj je mjeri paradoksalno. S jedne se strane govorilo, a i dalje se govori, da je broj religija u opadanju te da se klasične monoteističke religije suočavaju sa sve većim problemima: drastično smanjenim brojem vjernika te sve manjim društvenim utjecajem. Tomu je nedvojbeno pogodovala i društvena klima dvadesetog stoljeća s dvjema snažnim antireligijskim strujama: marksističkom, koja je u religiji vidjela opij za narod, te frojdovskom, u kojoj je vjera interpretirana kao oblik neuroze. S druge strane, u posljednjih pedesetak godina svjedoci smo nezapamćena porasta novih religija, sekti i raznolikih duhovnih pokreta: njihov je broj već dovoljno velik da se može govoriti o novim oblicima duhovnosti, a broj ljudi koji na aktivan način sudjeluju u tim obredima nipošto nije zanemariv. Nedavno objavljena Enciklopedija novih religija tek dijelom pokušava razriješiti taj paradoks. U ovom izdanju skupina anglosa-ksonskih autora kronološkim redom pokušava prezentirati najvažnije religije, sekte i alternativne duhovne pokrete nastale u proteklih stotinu godina. Kako je ovdje primarno riječ o leksikografskom pothvatu, a ne kritičko–analitičkom djelu, odgovor na problem diskrepancije između istovremena opadanja interesa za religiju i njezina progresivnog bujanja nije jednoznačan, iako se dade naslutiti. Autori se natuknica — u dobroj leksikografskoj maniri — uglavnom oslanjaju na faktografiju, ne upuštajući se odveć u subjektivnu procjenu duhovnih vrijednosti te stoga uglavnom (iako postoje i iznimke) ne nude interpretaciju ili kritičko vrednovanje.

Devet cjelina

Enciklopedija se sastoji od devet cjelina: u svakoj od njih na početku se nalazi kratak informativni prikaz u kojem se obrađuju najvažnije crte pojedine religije. Podjela je manje–više logična i dosljedna: obrađuju se kršćanstvo, židovstvo, islam, zoroastrizam, indijske religije, religije Istočne Azije, domorodačka i poganska tradicija, a posebno su zanimljive posljednje dvije cjeline, u kojima je riječ o zapadnom ezoterizmu i new ageu. Podjela na tri klasifikacijske cjeline također se čini logičnom: autori pod pojmom nove religije podrazumijevaju sve one religije nastale u 20. stoljeću na temelju starih religija; duhovni su pokreti klasificirani kao neinstitucionalni oblici vjerovanja, dok sekte odlikuje veći stupanj posvećenosti i poistovjećenja pripadajućih članova. Natuknice o kršćanstvu prosječnu se čitatelju čine najbližima, a prilozi o istočnim te napose domorodačkim novim religijama zanimljivije su i informativnije. Posebno je solidno obrađena dihotomija poganstva i sotonizma, pojmova koji se često nestručno brkaju: dok prvi označava razmjerno neutralno obilježenu povezanost sakralnog i sekularnog, drugi nije ništa doli oblik kršćanske hereze. Od zanimljivijih natuknica treba još istaknuti one o duhovnim pokretima uvezenim s Istoka (poput reikija, feng–shuija, krišnijevaca, tantričke duhovnosti i sl.), koje obilježuje permutacija izvorno napredne duhovnosti u lažnu duhovnost za široke mase. Stoga autori poglavlje posvećeno vjerovanjima new agea i zapadnom ezoterizmu ispravno klasificiraju kao potrošački, a ne religijski fenomen, vrednujući ga ponajprije kao duhovni kič, koji odražava sliku potrošačkoga društva. U spomenutom poglavlju čitatelj se može i zabaviti, proučavajući što nam sve nude pokreti poput hrama vampira, raelijanaca ili impersonalne prosvjetiteljske zaklade, koji, kao i bezbrojno mnoštvo sličnih, ciljaju na duhovnu preobrazbu pojedinca. Natuknice posvećene implicitnoj religiji u kojoj fenomeni iz sekularnog života postaju religijski, kao i duhovnosti usmjerene na slavne osobe, prije su sociološka negoli religijska analiza: kult princeze Diane, koja je nakon smrti postala središtem duhovnog obožavanja te Michaela Owena, koji postiže ključni gol na svjetskom prvenstvu, dobar su primjer ekstenzivnih učinaka teologizacije sekularnog života.

Novo ruho

Dakako, nove religije o kojima se govori u ovom enciklopedijskom priručniku i nisu baš tako nove: riječ je o starim religijama u novom ruhu, prilagođenim za novu publiku i novo doba, koje donosi drukčije poglede na duhovnost. One su ponajprije odgovor na nedostatke starih, utemeljujućih religija, na kojima su sazdane sve velike civilizacije svijeta. Novi oblici vjerovanja proizvod su čestih i dinamičkih permutacija današnjega svijeta, pri čemu ih (barem normativno) valja proučavati i kao proizvod religijski pluralnog i tolerantnijega društva. Sve veća rascjepkanost suvremenih društava neizostavno uzrokuje i sekularizaciju, pa je vjera sve više stvar izbora pojedinca, privatno uvjerenje koje pripada u privatnu, a ne javnu sferu. U tom smislu ni duhovnost danas više nema teološke ni strogo kršćanske konotacije: ona postaje opća (najčešće isprazna) potraga za smislom i cjelovitošću. Stoga se i na pitanje postavljeno na početku teksta može odgovoriti jednoznačno: dramatičan porast religija, sekti i duhovnih pokreta nije rezultat veće produhovljenosti suvremenoga (ponajprije zapadnjačkog) društva i istinskog povratka vjere, nego ponajprije rezultat duboke krize čovječanstva, koje je, ontološki gledano, izgubilo povijesni, religijski i — što je najvažnije — humanistički temelj. Bolest unutardisciplinarne specijalizacije, koja je zahvatila filozofiju i znanost, već odavno nagriza i religiju, rezultirajući nepreglednim mnoštvom vjerskih pokreta, od kojih svaki polaže pravo na cjelovitu istinu, gradeći oko sebe zidove u strahu od mogućeg dijaloga. Religiju nipošto ne treba razumijevati u klasičnom frojdovskom smislu kao oblik neuroze, no očekivati od novih religijskih pokreta obnovu ljudskog humanuma uzaludan je trud. Duhovna potraga suvremenih vjernika za smislom života stoga je ponajprije sociološki, politički i kulturni, a ne istinski religijski fenomen.

Tonči Valentić