POSLJEDNJI SUSRET

Kad sam nedavno nešto čeprkao po svojim zapisima, zapanjio me datum pod kojim sam napisao kratku impresiju o jednom od posljednjih susreta s Vladom Gotovcem. Vlado je tih godina bio duboko u hrvatskoj politici i prigoda za veze, sve do njegove smrti, bilo je vrlo malo. Umro je 7. prosinca 2000, i u mojim zapisima piše da smo posljednji put razgovarali točno 7. prosinca, četiri godine prije. Budući da polako završavam pisanje za »Vijenac«, u koji me prvi put pozvao na suradnju upravo Vlado Gotovac, posvećujem mu ovu bilješku, fragment iz jednoga razdoblja, koje je blizu, a ipak već daleko. Zaustavljeni trenutak iz posljednjega susreta: 7. prosinca 1996, nedjelja. Preksinoć u Zagrebu rasprava iz serije Poslije Jugoslavije… u Otvorenom društvu (Open Society). Prisutni su i Aleš Debeljak i Boris Novak, razgovor je vodio Boris Maruna. Sve skupa teklo je poprilično polagano, nepripremljeno, težački, sve odveć ekstenzivno. Prava rasprava razvila se tek poslije u domu Vere Čičin–Šain, uz dalmatinsku pašticadu i vino, dakako ponajprije zbog uvijek elokventna i duhovita Vlade Gotovca, koji je sa ženom tu večer doputovao iz Rima. Prosperov Novak pričao o snažnome pritisku na Hrvatski PEN, slijedilo je mnoštvo zgoda iz hrvatske kulture, o novim partijskim, to znači hadezeovskim piscima, o preslici metoda iz socijalizma — čitanke sa stihoklepstvom novoga socrealizma (čini mi se neki general Tolj, ako sam dobro upamtio), repertoari, nagrade, subvencije, državno nakladništvo, državni autori, glajhšaltovani mediji, osobito televizija. Vlado vrlo oštro o Tuđmanu i Njegovima, lucidno i ne bez osobne pogođenosti — tacdrukčije u opće ne zna govoriti — o forma mentis, koja u hrvatskome društvu već stvara obrise novoga totalnoga poimanja svijeta, zatvorena društva, totalitarizma. Ja sam donekle suzdržan — još gotovo ratne prilike, a Hrvatska unatoč tomu ima demokratski izabrani parlament, opoziciju, a tisak čak daleko življi i kritičniji negoli Slovenija… no Gotovac je neumoljiv, također drugi sugovornici, Tuđman slovi kao provincijski diktator. Rijetko sam kada sreo Vladu tako bijesna, pokušavam razgovor učiniti opuštenijim, podsjećam ga na njegovu zgodu iz komunističkoga zatvora, pripovijedao mi ju je jednoć davno: Franjo Tuđman s malom zatvorskom povlasticom, u ambulanti (ili brijačnici?) brije se toplom vodom. Kad u prostoriju uđe Vlado i pridruži mu se, Tuđman mu preplašeno i bijesno odbrusi: »Gubi se… hoćeš li da i meni zabrane?« Molim ga da još jedanput ispriča taj događaj, što odmah učini i djelotvorno odglumi, smijemo se do suza. Oprezni filistar, koji se smio brijati u istom zatvoru gdje je Gotovac navukao na sebe tešku bolest, sada je na vlasti, postao je čudna imitacija jednog drugoga samodršca, koji je s Dedinja, Brijuna i tko zna kojih sve rezidencija određivao naše živote; a Vlado opet — a gdje drugdje? — u opoziciji. Možda je to njegovo najprirodnije držanje. Upornost, tvrdoglava moralna dosljednost, koja je prkosila svim ponudama da se vrati u javni život. Odbijao je potpise o lojalnosti, koji bi mu skratili zatvor, te ustrajao i onda kad je bio sam i odbačen. U našem vremenu i okolnostima utjelovio je onaj buntovnički značaj kao u nas Jože Pučnik, značaj dissentera. André Maurois u Povijesti Engleske, koju su u Sloveniji preveli i čitali već davne 1939. godine: »Time što je (Clarendonov kodeks) osamio klasu ljudi, kojima je oduzimao politička prava, taj je kodeks definitivno oblikovao karakterističan lik koji je tako važan u engleskoj povijesti: raskolnika ili dissentera, koji iz vjernosti svojim nazorima preuzima na sebe sudbinu da živi u vječnu razilaženju s državnom vlašću, i poslije se, ma kakve bile okolnosti, nikada neće plašiti prkositi javnome mnijenju. U budućim ćemo stoljećima susretati toga raskolnika u najrazličitijim oblicima i njegov će utjecaj biti velik, jer njegova duševna hrabrost neće poznavati granica.« Naš se noćni razgovor produljio do kasnih sati, premda je Vlado već pri dalmatinskoj pašticadi navijestio da će poći na počinak, umoran je. Malo ga još izazivam, dissentera, prijateljski. Naposljetku, kažem, i Tuđman je bio disident; kad sam bio predsjednik slovenskoga PEN–a, pisao sam Međunarodnome PEN–u u London dajući mu potporu, činilo mi se nečuvenim da netko nakon dolaska iz zatvora ima sudsku zabranu nastupanja u javnosti. »To ti je bila teška napaka (pogreška)«, opet se šali Vlado… Tu noć, u zamalo urotničkom ozračju jednoga zagrebačkoga stana, osjećam atmosferu davnih disidentskih razgovora, kada se čovjek nije mogao lišiti osjećaja da su u zidovima mikrofoni (čitaj pjesmu Edvarda Kocbeka Mikrofon u zidu) i kad je neki vlasnik stana bacio jastuk preko telefona… Je li stvar otišla tako daleko? Misliš li da te prisluškuju? Ne mislim, reče Vlado, znam. A onda se raspriča, u dugo političko raščlanjivanje, nitko drugi više ne dolazi do riječi, hrvatske prilike, južnoameričke analogije, povijesne paralele, filozofski citati. Čini mi se da gubi kritičku i intelektualnu distancu, ogorčenost prekriva refleksiju, politika ga je uvukla u se, to je labirint; nenadano prvi put u njega opažam pored pjesničkoga (koji mi je drag) i političkoga Narcisa (koji mi je gotovo stran)… vjerojatno će se sljedeće godine kandidirati protiv Tuđmana, Pjesnik protiv Generala, to stvarno može biti pravi havelovski preokret u Hrvatskoj, ali što to znači za Vladu pjesnika? Ali Vlado, kažem, to je stvarno rastanak od literature. Što je s literaturom, Vlado, što je s tvojim pisanjem? Prigodom svakoga susreta posljednjih godina to ga pitam, t acne misliš život potrošiti u tom političkome bordelu… Odgovor je neuvjerljiv, t ac poznajem ga, i samu sebi tako govorim kad napišem kakav politički esej: samo još to, posljednji put. Čini mi se da si ne stvara više iluzije, događaji su siloviti, njegov temperament ništa manje, za pisanje je potrebna samoća i sabranost, javni su efekti mali, on sve to zna, sve to razumije, pa ipak… Zar nije apsurdno da će veliki dio života, da će preveliki dio svoga biblijskoga talenta, što ga je dobio rođenjem, potrošiti na to da se bavi Njima. Oni su, naime, uvijek isti, jučer komunisti, danas nacionalisti, jedanput lijevi, drugi put desni, ali uvijek oni koji nemaju ništa drugo, a nas dvojica imamo svoje rečenice, svoje rukopise, knjige, Vlado, a vrijeme nemilosrdno teče. Prije nego što se rastanemo Vlado se raspituje o svojim slovenskim prijateljima, o Niku Grafenaueru i Rudiju Šeligi, zatim se još malo zafrkavamo na račun mojega romana (Polarna svjetlost), što ga je preveo sredinom osamdesetih godina i s njime se uopće prvi put njegovo ime opet smjelo pojaviti u javnosti: »Malo sam ga popravio, tek je sada to dobra literatura…« Rastajemo se u smijehu, potom prazna zagrebačka ulica na koju su nedavno pale granate — kakvo vrijeme za pjesnika! Za pjesnika koji se odlučio mijenjati svijet po svojoj slici, znači po slici svojih ljudskih kriterija. I koji je sanjao o tome da bi njegova Hrvatska i svijet u kojemu živi bili slični katedrali u Chartresu, gdje su se graditelji radovali »kad su od raznobojnih stakala slagali svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san«, kako je govorio godine 1981. prije presude u zagrebačkom sudu. »Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem, jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakva smisla.« To su rečenice koje pripadaju u same temelje europske civilizacije dvadesetoga stoljeća. Po svojoj su poruci svjetlosne godine udaljene od blebetanja što smo ga morali učiti u školama: »Ne priznajem ovaj sud.«

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović