PONOVLJENO IZDANJE

PONOVLJENO IZDANJE

Neki naši nakladnici imaju zanimljivu marketinšku strategiju. Najprije najave knjigu (obično domaćega pisca) i obećaju da će ona biti veliki hit. Onda to obećanje i ispune: otisnu knjigu u petsto primjeraka, pa tristo prodaju Ministarstvu kulture za biblioteke, a potom odmah udare u larmu: prvo izdanje je planulo, uskoro izlazi drugo! I doista ga i objave, a na njega stave pasicu da je izašlo mjesec dana nakon prvoga. Naklada je sad, dakako, još manja nego prvi put, i tako to ide dalje. Kad pogledaš broj izdanja, uistinu ispada da je knjiga hit kao što je nakladnik bio i najavio. Ali, kad pogledaš broj primjeraka, ispada nešto posve drugo. Što se dobiva takvom strategijom? Dobiva se, dakako, ponajprije psihološki učinak: potrošači su skloni da se ugledaju na druge potrošače, pa tako mnogi — da spomenem samo taj primjer — kupuju mobitel isključivo zato što ga i drugi imaju. Nakladnik se, dakle, nada da će onaj tko prolazi pokraj izloga, kad vidi da je knjiga izašla u više izdanja, i sam osjetiti nagon da je kupi. Ali, to nije sve, nego se izdavač koristi i tradicionalnim ugledom ponovljenih izdanja. Čitatelji su naime navikli — osobito u našoj sredini, koja baš i nije luda za čitanjem — da ponovljena izdanja imaju one knjige koje je vrijeme verificiralo: klasici, školska lektira, pa standardna teorijska djela i razni priručnici. Na to nakladnik računa onim svojim trikom od petsto primjeraka prvog izdanja i tristo primjeraka drugog: on želi da se misli kako je njegova knjiga već postala klasik, kako je potvrđena čitateljskim iskustvom, te da je prema tome i vrijedna. I, u tome leži užas njegove prijevare. Kad bi samo želio zaraditi novac, skinuli bismo mu kapu; ali što nas hoće uvjeriti da obavlja i kulturnu misiju, e, to mu ne treba oprostiti. Zato bi se možda morala napraviti klasifikacija ponovljenih izdanja, tako da znamo na čemu smo. Mogli bismo ta izdanja podijeliti u dvije skupine. U prvu bi pripadale knjige koje trenutno idu (ili se želi stvoriti privid da idu), pa se objavljuju nova izdanja jer se iskorištava konjunktura. U drugu skupinu pripadale bi knjige koje izlaze kod drugog nakladnika, ili barem nakon stanovitoga broja godina. Ono prvo bilo bi dotiskavanje. Drugo bi bilo pravo ponovljeno izdanje. Ako je komu teško da to razlikuje, neka se osloni na vanjske znakove. Kod dotiskanih knjiga novo izdanje jednako je kao i prethodno. Kod pravih novih izdanja, ono je poboljšano. Na stručnim se djelima onda na to upozorava u podnaslovu (prošireno, dopunjeno, iznova pregledano, ili nešto slično), dok se kod beletrističkih to vidi po pogovoru, predgovoru ili po činjenici da je autor sâm intervenirao u tekst. Pravo je novo izdanje poboljšano već i zbog toga što se uopće pojavilo, jer njemu vrijeme pridodaje nova značenja, stavlja njegove teze u nove kontekste, omjerava ga o nove duhovne situacije. Uzmite jednostavan primjer: koliko je puta dosad objavljen Marinkovićev Kiklop, koliko je puta objavljena Solarova Teorija književnosti? I koliko su različitih značenja te knjige dobile u raznim okružjima u kojima su se pojavile, koliko će još značenja dobiti, jer objavljivat ćemo ih i dalje? Nisam slučajno spomenuo te dvije knjige, od kojih je jedna čisto beletrističko djelo, dok bismo drugu — uza sve njezine kreativne prinose — mogli smatrati priručnikom. Ponovljena izdanja, naime, najčešće imaju bilo karakter priručnika bilo karakter umjetničkoga teksta. Po učestalosti jednoga i po učestalosti drugoga, možemo s prilično sigurnosti ocijeniti o kakvoj je sredini riječ. Posve jednostavno: zajednica koja treba mnogo priručnika gotovo je sigurno prilično zaostala; zajednica koja objavljuje mnogo ponovljenih beletrističkih izdanja zacijelo je kulturna i napredna. Jasno je i zašto je tako: zato što priručnici nisu sami sebi svrha, nego služe za snalaženje u zbilji, oni tu zbilju objašnjavaju neuku čitatelju, kao što to čini, recimo, Ilustrirani bonton. Beletristika je, s druge strane, dogradnja zbilje, ona je plod svijesti da čovjeku nije dosta zadovoljiti tek temeljne potrebe, nego mu je potrebno i više od toga. A ako još onda uzmete u obzir karakter ponovljenih izdanja, slika će biti kompletna. Što su priručnici općenitiji, to je sredina zaostalija. U Hrvatskoj je, recimo, dugo bila nedostižan šampion među priručnicima Knjiga za svaku ženu, priručnik u kojem se daju upute o higijeni, podizanju djece i spremanju zimnice. Pa ako jednom Solarova Teorija potisne tu knjigu, bit će to dobar znak, jer to je ipak specijalistički priručnik, koji nije namijenjen baš potpunim neznalicama. Isto je i s beletristikom. Ako među ponovljenim izdanjima dominiraju naslovi iz školske lektire, dok suvremena književnost tavori, možete biti sigurni da se nalazite u sredini koja malo čita. U drugu ruku, ako noviji autori doživljavaju ponovljena izdanja, onda je to znak da ta sredina zna vrednovati i nagraditi djela onih pisaca koji joj govore o njezinoj aktualnosti. U nas se to zbiva tek u novije vrijeme: djela suvremenika doživljavaju ponovljena izdanja. Mnoga od njih nisu prava, nego dotiskana. Ima, međutim, i pravih, i to je dobro. A da je dobro, upozorava i marketinška strategija o kojoj sam govorio na početku, sva ona larma i doštampavanje sto po sto primjeraka. Uza sve nedostatke, ta praksa barem upozorava kako je potrebno i dobro imati ponovljena izdanja domaće beletristike.