Politička drama iza kulisa

Moskva Ruska prijestolnica ove je sezone ne samo jedno od najuzbudljivijih odredišta za ljubitelje kazališta nego i najveće svjetsko kazališno gradilište. Moskva je sve otvorenija novim financijskim ulaganjima u projekte, pa su iz toga, u kombinaciji s obilnim donacijama tajkuna, profitirala i kazališta. Čak šest projekata, dijelom potpuno novih kazališnih zgrada, a dijelom temeljitih rekonstrukcija, trenutno se gradi u Moskvi, a upravo je otvorena nova, 250 miljuna kuna vrijedna zgrada teatra Et Cetera. Za svečani događaj odabran je Shylock, adaptacija Mletačkog trgovca u režiji poznatog Gruzijca Roberta Sturue, s direktorom kazališta Et Cetera Aleksandrom Kaljaginom u naslovnoj ulozi. Premijeri i svečanom otvaranju prisustvovala je i politička krema Rusije, uključujući i Putina, a gradonačelnik Moskve Jurij Lužkov izjavio je tom prigodom kolosalnu glupost kako je teatar toliko lijep da u njemu neće ni biti potrebno izvoditi predstave! No, nisu svi euforično raspoloženi, otvaranje je izazvalo polemike o miješanju politike u kulturu i o ravnateljima koji se ulaguju politici kako bi ostvarili kazališne ciljeve. Kaljagin je tako potpisnik političke peticije koja je poduprla utamničenje tajkuna Hodorkovskog, Putinova suparnika, a nije jedini među direktorima za koje se grade kazališta jer su politički poslušnici, tvrde moskovski kazalištarci. Ako politička drama nije dominanta na ruskim pozornicama, iza kulisa je sigurno ne nedostaje.

Petica za O'Neilla

London Među rijetkim produkcijama koje zasluže peticu od strogih engleskih kritičara našao se prošlog tjedna, prilično neočekivano, Imperator Jones, ekspresionistička drama Eugena O'Neilla iz dvadesetih godina prošlog stoljeća u produkciji kazališta Gate i izvrsnoj režiji Thee Sharrock. Izvrstan je, prema riječima kritičara, i Paterson Joseph u naslovnoj ulozi pa je O'Neillova kaleidoskopska vizija povijesti američkih crnaca ugodno iznenadila teatarski London. Smještena u malu scenu kutiju, poput sarkofaga napunjena pijeskom, ova predstava u kojoj šesnaest glumaca utjelovljuje Jonesove fantazije na malom karipskom otoku događaj je mjeseca na londonskim scenama.

Različitost kao kazališni problem

Tokio Da kulturološke razlike ni u vremenima globalizacije nisu zanemariva stvar, pokazao je planirani koprodukcijski projekt tokijskoga Nitosha i londonskog kazališta Bush, za koji je tekst trebala napisati Ai Nagai, 53-godišnja japanska spisateljica nagrađivana više puta za drame s jakim socijalnim angažmanom. Nagai je i napisala dramu Čovjek koji je tjerao na pjevanje, o problemu suvremenoga Japana, pravu na individualnost. Naime, pjevanje himne i dalje je obavezna aktivnost u školama, a suprotstavljanje nekog od đaka tomu redovito izaziva kažnjavanje — profesora. Komad je i prije praizvedbe u Japanu izazvao burne reakcije, jedni su smatrali da je vrijeme progovoriti o slobodi izražavanja — ili pravu na šutnju, ako je to izbor — drugi su tvrdili da svetinje moraju ostati neupitne. Londonski koproducent Mike Bradwell, međutim, odustao je od komada jer je, za engleske prilike, riječ o problemu nepoznatu barem pola stoljeća. Pjevanje himne u školama u Velikoj Britaniji, naime, smatralo bi se napadom na multikulturalnost, pa bi engleska publika teško shvatila dramu u kojoj netko biva kažnjen jer – odbija pjevati himnu. Problem je riješen tako da je Ai Nagai otputovala u London kako bi s Bradwellom pokušala naći temu koja će provokativna biti i jednoj i drugoj sredini, ako takva postoji. Rezultati se još čekaju.

Jasen Boko