Pametna pisma za dugo sjećanje

Pametna pisma za dugo sjećanje

Ada Mandić–Beier, Pisma iz Heidelberga (»Arkzin«, 1996 — 1998), Konzor, Zagreb, 2005.

Pisma iz Heidelberga Ade Mandić–Beier na adresu »Arkzina« stizala su tijekom tri godine, 1996–98, i tamo, ne u epistolarnoj nego u formi ležernih komentara, bivala redovito i objavljivana u kolumni. Tada ih, priznajem, nisam zapazio kao iznimne tekstove, ali danas, skupljena, opremljena, dobro dizajnirana (još jedna »Arkzinova«, ovaj put dizajnerska, klasa: Ruta) i nedavno objavljena u knjizi, nametnula su se kao jedna od elegantnijih i pametnijih knjiga, sočnih i nasušnih. Dobri duh Heidelberga, čini mi se, jedan od temelja Ujedinjene Europe, kojega je Ada Mandić–Beier nedvojbena baštinica, ovladao je tim pismima, ili Ada njime — svejedno — da bi progovorio u svom najljepšem izdanju; kritično, argumentirano, konkretno, a opet lako, ironično, ali ne i oholo. Dobiva se dojam da autorica piše na jedini joj mogući način, onaj odan istini, razumu i uvjerenjima, pri kojemu stradavaju razna prijateljstva, naklonosti i zavičaji. Boris Buden lijepo će to reći u pogovoru: to su riječi pisane »bez dvostrukog dna«. Ta se pisma doimaju kao domaća zadaća intelektualca, obavezna figura sastav(k)a, ali znamo da nije bilo tako, da su ljudi koji su govorili poput Ade Mandić–Beier u to doba bili marginalizirani, manjina u homeopatskim dozama, u aktualnoj politici i javnosti nepopularni od glave do pete. No, o čemu je, uopće, u Pismima riječ? Danas bi se, na temelju proeuropskih težnji, reklo, ni o čemu iznimno bitnom, o tezama koje bi svaki eurousmjereni Hrvat morao rutinski supotpisati, ali to i danas teško da bismo dočekali. Ada Mandić–Beier glasno se pita, primjerice: je li vrijedno ratovati zbog novih registarskih oznaka? Nije li trebalo pokušati zaustaviti rat time da se Srbima u Hrvatskoj prizna status konstitutivnoga naroda — ne hoteći time reći da rata tada ne bi bilo, nego da ni u kojem slučaju nije trebalo davati povoda. Uopće, sve vrijednosti koje prepoznajemo kao regule Europe i civilnoga društva upisane su u njezine, dobro utemeljene, šarmantno ispisane, duhovite tekstove koji osim sure politike bilježe i konzumerističke groznice i turističke običaje i podstanarske muke i sportivo–bakice i studentske tulume... Sve s inicijalnom kapsulom u autoričinoj, tekstovima približenoj i solidno rekonstruiranoj, svakodnevici i osobnosti. Zbog toga Pisma povremeno djeluju i kao dnevnik egzilanta, a Ich–forma i mjestimična a negdotalnost tekstovima daju notu ležernosti i zavodljive nenametljivosti koja, ipak, ne žrtvuje ništa od čvrstine svojih uvjerenja. Dakle, osim Hrvatske, koju je, očito, »lakše voljeti izdaleka«, bavi se, s jednakom nepodmitljivošću, često u paralel–slalomu, i njemačkom zbiljom, a posebno presjekom ta dva interesna polja, slikom Hrvatske u njemačkim medijima. Nakon diplome francuskog i talijanskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Ada Mandić–Beier udajom za njemačkog državljanina preselila se u Heidelberg, gdje se nastavlja obrazovati pa uskoro stječe stupanj magistra artium i radi kao lektorica na nizu sveučilišta. Njezina doktorska radnja Motiv egzila u hrvatskom romanu, nažalost, ostaje zamalo nedovršena. Osobno je egzilantskoj književnosti, tom kopiletu nacionalne književnosti koja bratstvo traži prije s drugim egzilantima nego s nacionalnom književnosti, dala vrijedan prinos, a za situiranje njezina opusa, tragično prekinuta 24. kolovoza 2004, kao i zbog pojmovnog čišćenja egzilantskog pisma, kojemu je Hrvatska dala snažan poticaj, valjalo bi vidjeti ima li načina da se i njezina disertacija adaptira za knjigu.

Kruno Lokotar