OSOBNI PEČAT

OSOBNI PEČAT

Julije De Luca zadužio je hrvatsku arhitekturu, a o njemu tako malo znamo. Njegov opus zaslužuje mnogo temeljitiji prikaz no što je to sažeta enciklopedijska jedinica ili pokoja slučajna bilješka diplomske ili magistarske radnje

U četvrtak 10. studenog 2005. zauvijek nas je napustio jedan od najvažnijih protagonista suvremene hrvatske arhitekture — arhitekt Julije De Luca. No, već na samu početku prikaza nameće se tužna misao koliko li je zadužio hrvatsku arhitekturu, a kako malo o njemu znamo. U svakom slučaju De Lukin opus zaslužuje mnogo temeljitiji prikaz no što je to sažeta enciklopedijska jedinica ili pokoja slučajna bilješka diplomske ili magistarske radnje.

Arhitektura kritičkog regionalizma

Arhitekt Julije De Luca rodio se 31. siječnja 1929. u Iloku. Diplomirao je 1954. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1957. do 1961. suradnik je glasovite majstorske radionice arhitekta Drage Iblera. Kreativan uzmah doživjet će tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada nastaju njegova najvažnija ostvarenja, koja će značiti razvojni korak hrvatske arhitekture od funkcionalizma pedesetih ka tzv. arhitekturi kritičkoga regionalizma. De Luca je s arhitektima Andrijom Mutnjakovićem, Radovanom Delalleom i Igorom Emilijem pokrenuo u hrvatskoj arhitekturi proces, kako će pisati Antoaneta Pasinović, regionalizacije arhitektonskog izraza, »koja bi suvremeno hrvatsko graditeljstvo izvela iz univerzalističkog steriliteta, dovodeći ga na nivo nacionalnog prostornog izraza u najboljem značenju, dakle na nivo prostornih vrijednosti osamostaljenih arhitektonskih sredina kao što su brazilska, japanska ili skandinavska, a koje su već godinama kao nacionalni graditeljski izrazi na vrhu svjetske arhitekture u cjelini«. U tom kontekstu De Luca će osobito biti privržen specifičnom prostorno–graditeljskom iskustvu jadranske urbane forme, s kojom će u usklađenu dijalogu uklapanja novog u staro oblikovati svoju arhitekturu. Osobit je De Lukin prinos na području turističke arhitekture, koja će tematski postati iznimno aktualna tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Na tom području De Luca će ostvariti niz važnih objekata, poput hotela Maestral u Brelima (sa suradnicima A. Rožićem, M. Salajem i Bernardom Bernar-dijem, 1965), te porečkih hotela Neptun (1968), Lanterna (1969) Kristal (1970), Dijamant (1975) i Pical (1979).

Antologijska ostvarenja

U kontekstu povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća porečki hotel Neptun antologijsko je ostvarenje. Njime De Luca razvija koncept, kako će ga nazvati Vladimir Maleković, integracije, u postojeću gradsku strukturu, a ne samo puke interpolacije. Važno je istaknuti da De Luca tim konceptom ne teži da od novoizgrađenog objekta stvori »dominirajuću točku u vizuri porečke južne obale«, nego da ga pomnom artikulacijom glavnoga pročelja (uvlačenjem i iskoračivanjima tlocrtne linije) te uvažavanjem karakteristika zatečena ambijenta skladno poveže s okolnim prostorom, dakako uz snažan osobni pečat — riječju, od pejzažnosti plastičke vizije, preko urbarhitektonskoga koncepta prostornih oblika do detalja u interijeru (A. Pasinović). Taj koncept De Luca će razraditi interpolacijom hotela Internacional unutar povijesne jezgre Raba (1972). »Da interpoliranje novogradnje«, napisat će Maleković, »nije samo pitanje znanja nego i pitanje prostorne intuicije, posvjedočio je De Luca upravo u arhitektonskim idejama ostvarenim u Internacionalu. U dijalogu novoga i starog De Luca u gradskoj vizuri uspješno oblikuje organičku strukturu mediteranskog grada dinamičkim gomilanjem hotelskih volumena uz rekonstruirani medijevalni zid kojim je istovremeno integrirao i strukturu gradske rive.« Ne manje prostorno zahtjevan De Lukin je Poslovni centar u Vinkovcima (natječaj 1977, prva nagrada, realizacija 1980). Kao i na prethodnim primjerima, umjesto jedinstvena volumena De Luca i kod vinkovačkog Poslovnog centra dinamički niže nekoliko volumena, koji se dosljednom uporabom pojedinih morfoloških motiva (lukova i prozora) organički stapaju sa zatečenom urbanom strukturom. Od ostalih De Lukinih ostvarenja izdvojimo još stambeno naselje Kijac u Njivicama na otoku Krku (natječaj 1979, prva nagrada, realizacija 1982), hotel Belvedere u Svetom Jakovu u Dubrovniku (natječaj 1983, prva nagrada, realizacija 1984) te među posljednjim ostvarenjima stambenu zgradu u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu. Među inim De Luca je sudjelovao i na natječajima za uređenje robne kuće Nama u Zagrebu (1956. s Andrijom Mutnjakovićem, prva nagrada), za hotelski kompleks u Cavtatu (1959, prva nagrada) i za dubrovački hotel Libertas ( 1968, druga nagrada).

Brojna priznanja i nagrade

Na međunarodnom planu De Luca će doživjeti uspješan nastup na Svjetskom bijenalu arhitekture u Săo Paulu (1973), kada mu je za porečki hotel Kristal dodijeljena počasna diploma. Od ostalih nagrada i odličja izdvojimo Nagradu grada Zagreba (1965) te republičku i saveznu nagradu Borba (1970), koju će 1991. u povodu srpskoga napada na Hrvatsku vratiti. Godine 1991. dodijeljena mu je Nagrada za životno djelo Viktor Kovačić, a 2002. Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor. »Njegov namjeran i vidljiv otklon od načina izgradnje šezdesetih godina«, pisat će u obrazloženju nagrade, »osobito u osjetljivom odnosu prema arhitektonskoj i urbanoj baštini rezultirao je novim senzibilitetom i vrednovanjem konteksta u kojem se gradi«. Kako će pisati Antoaneta Pasinović u katalogu samostalne De Lukine izložbe (Zagreb, 1970): »Problematiku uklapanja novog u staro De Luca rješava jednom atraktivnom, gotovo znanstvenom, perfekcijom. Discipliniravši oblikovnu izražajnost objekta do maksimalne podređenosti urbanističkom duhu i okvirima starih aglomeracija Poreča i Raba, De Luca je pokazao suverenost i mogućnost ulaska modernih koncepata u ta i takva urbanomorfna tkiva. S dostojnim respektom oblikovao je arhitekturu koja se stapa sa silhuetom grada, pokazavši u detalju i interijeru mogućnosti za primjerenu nadgradnju i upotpunjavanje postojećih ambijenata. Revaloriziravši temu gradskog hotela De Luca je pokazao oblikovnu zrelost kreatora koji je podređenošću postojećem ambijentu znao taj ambijent kontinuirati u novu, posve suvremenu arhitektonsku vrijednost.«

Krešimir Galović