Ojkanje u buffetu

Ojkanje u buffetu

Matišić je najinventivniji na kraju, kada sve glazbene žanrove povezuje u jedan, koji dobiva kvalitetu songa zaključujući film i otvarajući mogućnost razumskoga propitivanja

Duhovito postavljen, ali u biti tragičan, sadržaj filma Dejana Šorka Dva igrača s klupe inicirao je prilično mračnu glazbenu pozadinu. Mate Matišić (koji je dosegnuo status službenog skladatelja hrvatskog filma), nije međutim, donio ništa novo u odnosu na vlastitu stilsku preokupaciju. Ali novost je pristup: to je glazbena ozbiljnost unatoč komičnim ispadima Ante i Duška, Hrvata i Srbina, uhvaćenih u političke spletke koje će ih gurnuti u ruke Haaškog suda. Smijeh ispred filmskoga platna ne prestaje — stanje stvari kako ih vide donator bubrega i bivši vojnik 108. brigade toliko je jednostavno koliko i rješenja glavnog spletkaroša, Antiše »Money makes the world go around…« pjevala bi Liza Minneli.

Zaplet doista nalikuje na neku operu buffo, ali veseljaci, podmetnuti likovi i zakulisne marionete pjevaju ojkalice. Ojkanje donekle uspostavlja odnos prema prostoru, napose na početku filma, gdje je jasno da pjevači u buffetu usred ničega predstavljaju najniži sloj — ljudi koje može naći samo uglađeni i mastima premazani Antiša, ali o kojima fini propitivač iz Haaškog suda nema i ne može imati pojma. Pjesme ojkalice također su obilježje početka, sredine i kraja — tri važne filmske točke koje bi bez njih prošle nezapaženije, odnosno koje bi se utopile u bezličnom sivilu Antine i Duškove stvarnosti. A oni ipak (i na svu sreću) realnost ne shvaćaju odveć ozbiljno. No struktura i princip ojkanja zapravo su upozoravajući: sekundni sudari i neodređenost intervalskih dodira glasova, kao i refrenski pozdrav »oj« (koji bi se lako mogao zamijeniti sa »joj«! pokazuju kako — tradicionalno — ni prošlost ni sadašnjost (a ni budućnost) nisu mazile ljude zapuštenih, zanemarenih krajeva. Njima je suđeno (i oni to znaju) da moraju izvući deblji kraj. Unutar takvih postavki Matišićevi glazbeni komentari posve su prikladni. Njegovo uobičajeno zadržavanje u duboku registru s dugim tonovima i minimalnim (opet sekundnim) pomacima uklopilo se u sivilo napuštena kompleksa kojim vladaju ljudi u crnome, a čiji se stanovnici gotovo pasivno prepuštaju smradu, prljavštini i vladavini drugih. Stil je gotovo jedank onomu u Papićevoj Infekciji — glazbena pasivnost toliko je velika da unatoč mračnjaštvu ostavlja gledatelja indolentnim u odnosu prema stvarnim zbivanjima i stvarnoj okolini. Glazbena ozbiljnost nadovezuje se na tip šale koja upravo tom kvalitetom izaziva salve smijeha. To je novost za Matišića, ali ta je novost postignuta filmskim sadržajem, a ne promjenom glazbenoga pristupa. Matišić nije holivudski kameleon, ne mijenja se prema filmu, nego film prilagođava sebi. Minimalni glazbeni razvoj pokazuje prisutnost dviju jednostavnih tema, a blagi žanrovski odmak (uz ojkanje koje se sjajno uklopilo u partituru) donosi i poneki rock/pop–ulomak (npr. kada specijalci hvataju Antu i Duška). No Matišić je najinventivniji na kraju, kada sve glazbene žanrove (koji u njegovim rukama tijekom filma postaju vrlo slični) povezuje u jedan. Pop–ritam popularizira filmsku temu, ojkanje (KUD–a Zvona Zagore) lokalno boji odlazak u Haaški sud, a gathering svega glazbenog definira točku na i. Sve skupa dobiva kvalitetu songa, koji daleko mudrije od američkog hit–pandana zaključuje film i otvara mogućnost razumskoga propitivanja.

Irena Paulus