NOSIVOST SREĆE

NOSIVOST SREĆE

Beusanov emajl komprimira poruke krajolika, posebno mora, pjene i stijena. Te su ogrlice protagonistički oblikovane i njihova je liričnost jaka

Mario Beusan, arhitekt, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, sinonim je za otmjeni minimalizam: njegove postave muzejskih zbirki i likovnih izložaba stvorile su svojevrsnu školu. Da je minimalizam moguć i u količini, pokazao je nedavno instaliranjem egipatske zbirke Arheološkog muzeja: cjeline čitke, jasne, guste, pune boja i preljeva. Čitak, jasan, gust, pun boja i preljeva također je i najmanji volumen kojim se ovaj arhitekt bavi: volumen nakita. Jer Mario Beusan takoreći cijeli život proizvodi nakit. Točnije rečeno, ogrlice. Prvu je izložbu nakita imao prije trideset i dvije godine. a 1997. pokrenuo je projekt Hrvatski umjetnički unikatni nakit u okviru kojega je već održan znatan broj pojedinačnih autorskih izložaba. Njegove su ogrlice vjerojatno izbor (dvostrukog) statičkog izazova. Ne samo što one svladavaju i osporavaju klasičnu silu težu (onaj središnji privjesak koji obično vuče prema dolje) nego uspostavljaju i poseban odnos s osima ljudskog lika. Beusanove su ogrlice često zatvorene straga (gdje su se one tradicionalne kopčale), naliježući na vrat; a otvorene, razdvojene sprijeda, dijeleći, unutarnjim elasticitetom, onaj središnji motiv na dva (asimetrična, dinamično uravnotežena) dijela. Taj unutarnji elasticitet daje im nešto od tajnoga biološkog života na kakav se pozivaju igračke sa skrivenom oprugom. Da bi nakit bio nakit, zna se, ne mora biti izveden u skupocjenoj tvari. Danas smo, ne sasvim časnom manipulacijom, navikli da ne mora biti ni skupocjeno izveden, ni skupocjeno jedinstven. Nešto umnoživo, što nas umnožava i čini nejedinstvenima, što provjeru kriterija usmjeruje na predložak, ne može, međutim, zamijeniti brižan rad za Božje oko, ono koje vidi i odozdo i sa svih strana. Nakit Marija Beusana izveden je u bakru. Ali emajl na tome bakru prevlači sloj skupocjenosti. Štoviše, slojeve skupocjenosti, dubinu svjetlosti, organska titranja i mijene. Reklo bi se: ljepotu kao mogućnost patnje. Jer nije skupocjeno što nije ugrozivo. Beusanov emajl komprimira poruke krajolika, posebno mora, pjene i stijena. Te su ogrlice protagonistički oblikovane i njihova je liričnost jaka. Bez obzira što nakit prati ljude od prapovijesti, danas je potrebna stanovita hrabrost da se prizna složenost njegove naravi i samostalnost njegove funkcije. Te sitne umjetnine uzvraćaju pak i autoru i onima što ih vole vrlo provjerljivom nagradom — nosivošću sreće.

Željka Čorak