Neoklasicizam horora

Neoklasicizam horora

Koliko se god u fragmentima autorova žanrovskoga patchworka osjeća reciklirani zadah zelene Friedkinove bljuvotine, impresivni zvučni efekti i mračni prostor filmskoga kadra proizvode neodoljiv osjećaj istinitosti

Ne, više doista ne želimo znati što je ona radila prošloga ljeta. Bilo je to ljeto u kojem je horor doveden u slijepu ulicu univerzitetskog kampusa, kada je teror poslijeskrimovske generacije koja se pokušavala ulagivati tinejdžerskoj publici već postao neizdrživ. Sve se manje–više završilo nemaštovitim parodijama, dok su kultisti ostavljeni na milost i nemilost Trominih produkcija. Na svu sreću, na njegovim marginama stasali su neki novi sineasti, čiji model više nisu bile devedesete. U njihovu neoklasicističkom postupku, korijeni horora sežu duboko u sedamdesete, pa i ranije. Tragali su za nadahnućem u zombie–retorici (Land of the Dead) i hvatali jeziva stvorenja u zelenim lagunama (suludi Jeepers Creepers bajkovitoga Victora Salve), mračnim pećinama (solidni The Descent Neila Marshalla) i po šumama (Koliba straha). Tim filmašima, koji su posustalu žanru pokušali udahnuti prijeko potrebnu sirovost, pridružuje se i Scott Derickson, ne bi li oživio pomalo zapostavljen podžanr egzorcističkoga (okultnog) horora. Jer, nakon promašena apokaliptičkoga prequela Rennyja Harlina Egzorcist: Početak, u čiju produkciju kao da je ušao sam vrag, osuđena na ponižavajuću direct–to–video–distribuciju, koji je prekopavao po sablastima nacizma i osjećaju krivnje bijeloga čovjeka, uz ponekog gavrana i šakala previše, došlo je krajnje vrijeme da se tom podžanru vrati dignitet kakav on zaslužuje. Od svih njegovih podžanrova egzorcistički horor bio je i ostao školski primjer američkoga reakcionarnog horora koji nam pokušava dokazati kako se Zlo odupire svemu što se može ugurati pod pojam institucionalnog, dakle, obitelji, vjeri, državi i, dakako, znanosti. Zato nije nimalo neobično da drugi nastavak Egzorcista, onaj Boormanov, nije bio najbolje dočekan kod američke publike, jer je njegov pristup bio sve samo ne reakcionaran, pri čemu je odbijao podilaziti publici opscenim trikovima i eksplicitnim goreom, kao što je to učinio njegov manipulativni prethodnik William Friedkin, snažno usredotočen na spektakularne specijalne efekte (levitacija, okretanje glave itd.). Zato je Derrickson mnogo bliži Friedkinovoj retorici, premda se strogo ne ulaguje katoličkom fundamentalizmu skrojenu prema modelu Mela Gibsona, već nedvojbeno aludira na Bushovu eru i njezine sile tame, pri čemu pokušava priči ubrizgati dostatnu dozu autentičnosti tragajući za uporištem u njezinu konceptu true story, i ako će samo oni najnaivniji povjerovati u njezinu istinitost. Dakako, Derricksonova je šok–taktika nepogrešiva, iako se prečesto gubi u ekumenskim diskursima. A autor je najefektniji kad klišeje objection–your–honour dosadnih sudskih sekvenci zamjenjuje besramno zamamnim horor–flešbekovima. Dok se u sudskoj dvorani odvija žestoki sukob Freuda i Nečastivog, religije i Države, ali i Kantova razuma i sumnje, kad agnosticizmu naklonjena odvjetnica Laura Linney pokušava obraniti svećenika optužena da je skrivio smrt epileptične djevojke dok je nad njome obavljao egzorcizam, sotonski segmenti filma prava su pobjeda gorea. No, koliko se god u fragmentima autorova žanrovskoga patchworka osjeća reciklirani zadah zelene Friedkinove bljuvotine i raspela ugurana u vaginu, impresivni zvučni efekti i mračni prostor filmskoga kadra proizvode neodoljiv osjećaj istinitosti. Zato Jennifer Carpenter koja urla ostaje jedina autentična nasljednica Linde Blair za treći milenij.

Dragan Rubeša