Medijateke su narodne čitaonice 21. stoljeća

Medijateke su narodne čitaonice 21. stoljeća

Kao što su u devetnaestom stoljeću naši preci osnivali narodne čitaonice, tako ćemo mi morati osnivati videoteke, odnosno medijateke, u kojima će se morati nalaziti filmski klasici, europski i nacionalni film. Toga nema ni u Zagrebu, a kamoli na Lastovu

Na koje je sve načine Eurimages do sada podupirao dvoranu Kinoteke u Kordunskoj, koja je do vraćanja Katoličkoj crkvi bila u vlasništvu Zagreb filma?

— Zagrebačka Kinoteka je i prije moga mandata ušla u Eurimagesov lanac Europa Cinema. Za učlanjenje moraju se ispuniti neki uvjeti, tako da je očito da je riječ o kinu koje ima najmanje dvije kinopredstave dnevno i sve propisane tehničke uvjete. Nakon prihvaćanja kina potpisuju ugovor u kojem se obvezuju na određenu količinu europskih filmova u repertoaru. Financijska potpora Kinoteci kretala se od 12 do 21 tisuće eura godišnje, a Kinoteka je dobila od Eurimagesa uređaje za titlove, s projektorom i računalom. Dosad su takvu tehničku pomoć dobile samo dvorane u Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj te Kinoteka. Kinoteka ima i stari, ali kvalitetan 35mm projektor, ali i danas rijedak 16mm projektor. Sva ta oprema, koju treba očuvati, ostaje u vlasništvu Zagreb filma. Zagreb film ima i malu dvoranu u Novoj Vesi sa šezdesetak mjesta, koju najviše rabi Odsjek za animaciju Akademije likovnih umjetnosti. Eurimages ima interes da što više dvorana zadrži u lancu, kao i da se poveća ukupni broj dvorana u Hrvatskoj u okviru lanca Europa Cinema. Uz kina iz Splita, Dubrovnika i Pule prijavili su se i Broadway Tkalča te kina iz Osijeka, Rijeke i Daruvara. Zagrebački Cinestar je već u lancu, s time što za multiplekse vrijede nešto stroži uvjeti. Ovim programom Eurimages želi osigurati kanale za distribuciju i prikazivanje europskoga više nacionalnoga filma, u što većem broju dvorana u Europi.

Hoće li Eurimages podupirati i festivale koji prikazuju pretežno europske filmove?

— Postoje dva presedana, ali to nije temeljna zadaća Eurimagesa. U suradnji s festivalom u Rimu pokrenut je projekt dodjele jedne nagrade, a s Eurimagesom povezan je i festival u San Sebastianu i francuski festival iz Angeresa. U Eurimagesu postoji radna skupina za promociju koja radi na prijedlozima kako i kojim kanalima promovirati sam fond, a filmski festivali tu imaju važno mjesto. Eurimages je ponajprije fond koji podupire koprodukcije.

Kako mislite da će nedavno usvojena konvencija UNESCO–a o zaštiti kulturne raznolikosti utjecati na film u Europi, s obzirom da je zbog filma ponajprije i donesena?

— Ta konvencija iznimno je važan dokument, koji na međunarodnopravnom planu otvara nove mogućnosti za očuvanje i unapređenje nacionalnih kultura. Sada je važno kako i koliko ćemo mi od toga iskoristiti, odnosno kako ćemo duh te konvencije integrirati u domaće zakonodavstvo i praksu. To se ne odnosi samo na film, nego i na knjigu, i na glazbu i ostalo. Ključ za učinkovito provođenje kulturnih politika bit će u očuvanju kanala distribucije, odnosno osiguranju putova kojima će djelo stići do korisnika. Konvencija je pravno–politički temelj koji treba nadahnuti vlasti da u njezinu duhu donesu zakone koji će osigurati efikasno provođenje nacionalnih kulturnih strategija čuvajući nacionalni kulturni identitet kao dio šireg europskog kulturnog identiteta. Iz tih razloga Europska Unija preporučila je njezino usvajanje svim zemljama članicama. To je odličan alat, koji će biti vrlo koristan, jasno nakon ratifikacije.

Koliko su kvote za europski ili nacionalni film važan dio toga mehanizma?

— Same kvote represivan su i po meni ne odveć učinkovit mehanizam. Stalni razvoj tržišta je vrlo važan poticajni mehanizam kulturnih industrija. Što se tiče audio–vizualnih djelatnosti, nužno je stvoriti takvo okružje i gospodarske uvjete u kojima će nacionalna audio–vizualna djelatnost zadovoljavati dva bitna cilja. Prvi je očuvanje i razvoj nacionalnoga kulturnog identiteta, a drugi je vezan uz gospodarski aspekt i podrazumijeva sposobnost te djelatnosti za nošenje s konkurencijom na velikom europskom tržištu. To je niz različitih, prije svega poticajnih, a ne restriktivnih mjera.

Kako ocjenjujete sporazum između HRT–a i Ministarstva kulture?

— Mislim da je to dobar početak i prijelazna faza do stvaranja modela koji će na nacionalnoj razini urediti odnose na području proizvodnje, distribucije i prikazivanja audio–vizualnih djela.

Kakve će posljedice po vama imati odluka HRT–a da krene u premijerno prikazivanje dugometražnih igranih filmova na televiziji, koja započinje novim filmom Dalibora Matanića?

— Mislim da to nije dobar način eksploatacije filma. U Francuskoj i u još nekim europskim zemljama čak je i propisano u kojem roku nakon kinodistribucije igranoga filma može ići njegova videodistribucija, pa istodobno i televizijska putem pretplate, a potom i prikazivanje na ostalim televizijskim postajama, uključujući i javnu televiziju. U nas još nema zakona koji bi te odnose uredio. Znam da je napor u postizanju uspješne kinoeksploatacije velik jer je tržište malo, ali tu bi uloga javne televizije bila mnogo korisnija kada bi osigurala snažnu promidžbenu potporu filmovima, u kojima je najčešće jedan od koproducenata. Naime, jasno je da bez kinematografskoga filma i kina nema ni kinematografije. Stoga ne mislim da je to dobar potez, ali uvjeren sam da je moguće pronaći odgovarajuće mjesto za sve subjekte koji u tom procesu sudjeluju. Ponajprije mislim na gledatelje, autore, producente, distributere i prikazivače. Put djela do gledatelja ključno je pitanje kulturne politike.

Kako ocjenjujete situaciju s kinima u Hrvatskoj?

— Činjenica da smo u Hrvatskoj spali s četiri stotine na osamdesetak kina strašna je. Kinomrežu moramo osposobiti da postoji kao normalna gospodarska grana koja zadovoljava kulturne potrebe stanovništva. Hrvatski filmovi često bi se našli na kinotržištu u neprijateljskom okruženju i teško preživljavali. Valja pronaći primjeren organizacijski okvir, koji će s jedne strane respektirati zakone tržišta, a s druge osigurati kulturnu ulogu kina. To su složene mjere, koje će tražiti sporazum svih uključenih subjekata. Desilo se da su kinoulaznice oslobođene PDV–a, što je dobra mjera, no od toga su najviše profitirali veliki holivudski studiji putem svojih hrvatskih distributera. Hrvatska mora napraviti mrežu kina i videoteka koje će uz gospodarsku imati i kulturnu ulogu. Kao što su u devetnaestom stoljeću naši preci osnivali narodne čitaonice, tako ćemo mi osnivati videoteke, odnosno medijateke, u kojima će se morati nalaziti filmski klasici, europski i nacionalni film. Toga nema ni u Zagrebu, a kamoli na Lastovu. Moramo odlučiti u kojim gradovima moramo imati kina, kakvi su oblici suradnje između kinoprikazivača, jedinica lokalne uprave i tijela koje skrbi o nacionalnoj audio–vizualnoj kulturnoj politici, a tamo gdje je to zbog malog broja stanovnika neisplativo treba stimulirati da se uz lokalne knjižnice otvore i medijateke. Tu se treba boriti da i javna i privatna inicijativa ima jednak tretman. Tako ljudi ni izvan velikih gradova neće biti osuđeni samo na televizijski i holivudski repertoar. To je s obzirom na razvoj tehnologije danas više nego moguće i financijski izdrživo.

No, dok svjetskih klasika i suvremenih hrvatskih filmova i imamo na DVD–u, situacija s hrvatskim klasicima katastrofalna je. Tko bi trebao pokrenuti izdavanje hrvatskih klasika na DVD–u?

— Dakako, vlasnici prava na te filmove. Zagreb film pokrenut će vlastitu DVD–ediciju, što zahtijeva složenu tehničku obradu. Čuo sam da i Jadran film također nešto priprema. U takvim projektima bit će potrebna i stručna pomoć eksperata iz Hrvatskoga državnog arhiva odnosno Kinoteke. S obzirom na sve što su oni do sada učinili, uvjeren sam da je njihova potpora neupitna.

Kako riješiti pitanje prava na te filmove?

— Prava su vlasništvo tih trgovačkih društava i procesom privatizacije postala su dio njihove knjigo-vodstvene bilance. Mislim da su hrvatski filmski klasici hrvatsko nacionalno blago i da treba pronaći način kako da u nekom razumnom razdoblju postanu vlasništvo nacionalne Kinoteke. Mislim da bi trebalo, makar sa zakašnjenjem, primijeniti češki model, prema kojem bi sve pripalo nacionalnom filmskom arhivu, uključujući i sva prava. Treba odrediti prijelazno razdoblje u kojem bi se to dogodilo.

Hrvatska javna televizija, za razliku od, primjerice, slovenske, sve više smanjuje broj europskih filmova i daje im sve lošije, kasnije termine prikazivanja. Kako riješiti taj problem, osobito s obzirom na činjenicu da mnogo više ljudi gleda televiziju nego što ide u kino ili videoteke?

— Hrvatska televizija mora poštivati, i to uglavnom i čini, EU Direktivu o prekograničnoj televiziji Europske Unije. Ta pravila ugrađena su i u naš Zakon o elektronskim medijima. Direktiva je u postupku izmjena i, koliko ja znam, predviđeno je da je dogodine Europski parlament usvoji. Nakon toga to će biti ugrađeno i u naše zakonodavstvo, i vjerujem postati standardni dio prakse privatnih i javnih televizija.

Kakva je situacija s hrvatskim filmskim koprodukcijama s drugim zemljama?

— To je nedvojbeno dio koji treba osnažiti i poticati. Dobra je stvar da smo potpisali i ratificirali Europsku konvenciju o koprodukcijama, ali ipak naši producenti nisu dovoljno prisutni na Europskim koprodukcijskim forumima, a uzrok je tomu i nepostojanje zakona koji bi jasno definirao pravila igre. Jedini projekt koji je dobio potporu Eurimagesa, u kojemu je hrvatski producent bio nositelj posla, film je Karaula Rajka Grlića. Riječ je o suradnji Hrvatske, Slovenije, BiH, Makedonije te poslije još nekih zemalja. Potporu je dobio i film Grbavica Jasmile Žbanic u kojem je Jadran film bio koproducent.

Gdje vidite važnost koprodukcija, s obzirom da sa sličnim sredstvima pojedine države mogu snimati i vlastite filmove?

— Na prvom je mjestu nacionalni kulturni identitet, i u tom smislu mi moramo proizvoditi nacionalni film. Druga je razina našeg identiteta europska. Ni najtvrđi euroskeptik ne može zanijekati svoj europski identitet, koji je uvijek djelovao u različitim oblicima kulturne suradnje i jasno u koprodukcijama. Koprodukcijom se svaka od zemalja otvara prema drugima, jača europsku komponentu svog identiteta. Taj proces ne može biti ni na kakav način dirigiran. Riječ je o kreativnom procesu koji je po sebi nepredvidiv, i mora se dogoditi na, da tako kažem, organski način. Na primjer, Karaula ima hrvatski scenarij i redatelja, ali je to tematski relevantan film i u Makedoniji i Sloveniji. Europska konvencija o koprodukcijama atribuira svim sudionicima jednaka prava u koprodukcijskom procesu. Činjenica da je taj film sniman u Makedoniji i montiran u Sloveniji ne ugrožava njegovu hrvatsku komponentu. Naime, naš je kulturni identitet znatno širi nego što su hrvatske granice.

Postoje i države koje same izravno podupiru prikazivanje svojih filmova u inozemstvu…

— Da, na primjer Francuska, koja ima vrlo uređene odnose, na tom je planu vrlo aktivna, i time se naš distributer Blitz film i video koristi. S tog su naslova potpomognuti i neki festivali.. To je pravo svake zemlje, koje Europska Unija ne ograničava. Njemačka također ima sličan mehanizam.

Koliko Eurimages danas podupire Hrvatsku?

— Osim Karaule Eurimages pomaže kina i distribuciju pojedinih filmova. Eurimages ponajprije podupire distribuciju filmova koje je sam koproducirao. Nakon toga pomaže distribuciju europskih nenacionalnih filmova. Netko tko iz Bosne i Hercegovine bude distribuirao film Što je muškarac bez brkova? moći će se javiti za potporu tog filma Eurimagesu. UCD, Pandora, Discovery i Blitz četiri su distributera koja se najčešće javljaju i koji dobivaju konkretnu potporu. Na svakoj sjednici iznose se potpore, koje se kreću od deset do petnaest tisuća eura. Godišnje se održi po pet sjednica, pa se može reći da u Hrvatsku stigne od pedeset do sedamdeset tisuća eura potpore godišnje. Potpora se daje za konkretne naslove. Do sada su distributeri mogli tražiti potporu za dva filma po sjednici, a ubuduće će to moći tražiti samo za jedan film po sjednici, znači pet filmova godišnje. Eurimagesovi filmovi imat će prednost.

Koje bi po vama trebale biti ključne točke budućeg zakona o filmu?

— Kao što sam u u ožujku ove godine naveo na prezentaciji polaznih osnova za izradu zakona o audio–vizualnoj djelatnosti, najveći broj zemalja ima zakone koji nisu fokusirani samo na film već se bave ukupnošću audio–vizualne industrije. Kako direktiva EU o televiziji bez granica predviđa i kvote emitiranja europskih audio-–vizualnih djela koje televizije moraju ispuniti, tako i novi zakon mora pokrivati cjelokupno područje i osigurati potpore produkciji, distribuciji i prikazivanju audio–vizualnih djela koja su namijenjena svim oblicima prikazivanja. Uvažavanjem tih načela, a prije svega definiranjem pozicije i potporom nezavisnim producentima, moguće je utjecati i na veću zastupljenost hrvatskih djela unutar europskih kvota svih televizijskih postaja. Cjelovitim rješenjem, a u skladu s odlukama EU o slobodnom protoku kapitala, roba i usluga i direktivom TV bez granica, treba predvidjeti potporne mehanizme koji se temelje na činjenici da je javna potpora nužna, ne samo radi povećanja produkcijskih kapaciteta nego radi očuvanja jezika kulturnog identiteta i kulturne raznolikosti. To će imati dragocjen i pozitivan utjecaj i na razvoj tržišta audio–vizualnih proizvoda, koje trenutno postoji uglavnom kao uvozna djelatnost, te stoga i na realno smanjenje udjela proračunskih sredstava u financiranju audio–vizualne djelatnosti. Bez stvaranja integralnog sustava potpora i olakšica, u kontekstu razvoja novih medija, Hrvatska će biti osuđena na isključivo prikazivanje djela nastalih na temelju tuđih jezika, tuđih sadržaja i tuđeg identiteta. Naglašavam upravo rečenim ne afirmiram nikakvu ksenofobiju, nego jednostavno smatram da političke elite moraju poduzeti sve da maksimalno osnaže poziciju audio–vizualne djelatnosti kao izraza nacionalnoga kulturnog identiteta i da ojačaju njezinu gospodarsku ulogu u nacionalnoj ekonomiji.

Koji je model najbolji za Hrvatsku?

— Ponovno naglašavam da je nužno stvoriti ustanovu koja će biti stožerno tijelo audio–vizualne industrije. Kao što sam naveo u svom prijedlogu osnova budućeg zakona, to može biti institut, fundacija ili nešto treće, ali u svakom slučaju to mora biti ustanova čija struktura odražava i održava suptilnu ravnotežu između politike u klasičnom smislu riječi s jedne, profesionalaca i stručnjaka s druge strane, te ostalih socio–kulturnih elemenata iz game institucija civilnoga društva koje, na temelju različitih faktora, imaju realne osnove i motiva sudjelovati u kreiranju i provođenju nacionalne audio–vizualne politike. Ta institucija u funkcioniranju mora imati najviši stupanj autonomije, a Vladi pripada kontrola zakonitosti rada. Logično je, naime, da Nadzorni odbor imenuje Vlada, te da je on sastavljen od visokih državnih dužnosnika iz Ministarstva kulture; Ministarstva financija; Ministarstva gospodarstva, te eventualno predstavnika još nekog ministarstva (npr. turizma). Ravnatelja bi trebao imenovati Sabor na mandat dulji od izbornog ciklusa. Skupština i Upravno vijeće bi pak trebalo biti sastavljeno od predstavnika struke (sve profesionalne udruge; javna i komercijalne televizijske postaje) te predstavnika svih ostalih referentnih organizacija civilnog društva (detalji bi svakako bili obrađeni u provedbenim dokumentima). Tako ustrojena institucija stvorila bi pretpostavke da se Ministarstvo kulture (njegov administrativni aparat) i postojeće Vijeće u potpunosti usmjere na definiranje kulturne strategije i stvaranje vizije o perspektivama razvoja audiovizualne kulture i industrije u Hrvatskoj. Ta ustanova mora preuzeti sve centralne operativne funkcije na nacionalnoj razini. Njezin djelokrug možemo promatrati na tri temeljna područja: upravljanje fondovima za potporu audio–vizualnim djelatnostima, promocija nacionalne audio–vizualne kulture doma i u svijetu i poticanje razvoja audio–vizualne industrije u RH kao izvozno orijentirane gospodarske grane.

Odakle bi se osigurala sredstva za rad te ustanove?

— I dalje smatram da su prvi i temeljni izvor novca za tu ustanovu, jasno, sredstva iz državnog proračuna (35 do 40 milijuna kuna godišnje, znači 5 do 6 milijuna eura). Taj bi novac tvorio jezgru buduće fundacije, ali nikako ne smije biti jedini; idealno bi bilo da čini tek trećinu ukupnog iznosa kojim takva institucija raspolaže. Drugi su (neproračunski) izvor TV–kuće (javne i komercijalne), koje danas čine najveće korisnike audio–vizualnih djela — posebno filma. Ako apstrahiramo položaj i ulogu HTV–a (koji je zapravo jedini ozbiljni i stvarni partner audio–vizualne djelatnosti u RH) i fokus usmjerimo na tržište reklamnoga TV–vremena (na kojemu se u ovom trenutku obrće oko tristo milijuna eura; podaci iz »Privrednog vjesnika«), onda slobodno možemo zaključiti da su komercijalne TV–postaje za relativno skromnu koncesijsku naknadu dobile ulaznicu za to (u hrvatskim razmjerima) veliko i solidno tržište. Pritom one (komercijalne TV) nemaju nikakvih stvarnih obveza prema očuvanju i razvoju nacionalnog kulturnog identiteta i posebnosti. Jasno, takva situacija dugoročno nikomu ne pogoduje. Treći, također neproračunski, izvor kontribucije su djelatnosti iz distribucije i prikazivanja kina i videoteka. Vrlo je važno da takva ustanova ostvaruje i vlastite prihode, bilo tako da uspješni projekti vraćaju barem dio investirana novca, bilo da ta ustanova pruža određene usluge u lease–back–sustavu, te da ima određene javne ovlasti u kontroli zakonitosti poslovanja u audio–vizualnoj industriji, što onda i fakturira zainteresiranim subjektima, (cost controling; potvrde videotekama da su otkupile recentnu domaću produkciju, kontrola sponzorstava radi sprečavanja pranja novca i sl.). Istodobno bi ta ustanova trebala poslužiti kao referentna točka za licenciranje produkcijskih kuća i pojedinaca koji sudjeluju u upravljanju javnim novcima, koji bi slijedom tako stečenih prava imali i određene obveze (švedski primjer).

Kako bi se podupirala kina i videoteke, a kako inozemna promocija hrvatskog filma i snimanje stranih filmova u Hrvatskoj?

— Što se tiče kinematografa, nužno je osigurati različite poticajne mjere radi očuvanja minimalnih uvjeta za normalan život audio–vizualnih djela, kao što su stvaranje povoljnih (dugoročnih i beskamatnih) kreditnih linija namijenjenih izgradnji te obnovi kina i kupnji opreme, oslobađanje od plaćanja poreza na dobit onih kina koja prikazuju domaću recentnu produkciju (razviti sustav pondera: odnos kapaciteta i vremena prikazivanja domaćeg filma i sukladno tome oslobađanje od 20 do 100 posto iznosa), subvencioniranje dijela troškova promidžbe za domaći i europski film, uvođenje sustava izravne potpore projektima koji šire filmsku kulturu u užem smislu riječi. Predlažem da i sve videoteke koje sustavno u repertoaru imaju kompletnu domaću produkciju budu oslobođene plaćanja poreza na dobit, a da se subvencionira videotečna mreža u onim dijelovima države koji su slabo napučeni ili prometno nedovoljno povezani. Nužno je stvoriti neki Cro cinema pool, koji bi pružao logistiku hrvatskim nastupima na međunarodnim festivalima. Naime, umjesto dosadašnje prakse da samo pojedini filmovi predstavljaju Hrvatsku na pojedinim festivalima, nužno je organizirati štand koji bi predstavljao ukupnu hrvatsku produkciju, a koji bi producenti iskoristili za svoj proboj na tržište. Nebrojeno puta bilo je govora o hrvatskim komparativnim prednostima za audio–vizualnu industriju i slavnim vremenima kada smo na svjetskoj razini bili drugi partner Hollywooda. Zbog nepostojanja primjerene politike u sektoru audio–vizualne industrije potpuno smo istisnuti s toga tržišta. Dok zemlje iz našega bližeg susjedstva ostvaruju znatan promet na tom polju (Češka više od tristo milijuna eura godišnje, Rumunjska dvjesto pedeset milijuna eura; a Mađarska upravo gradi najveći studio u Europi), mi uspijevamo pružiti usluge tek za nekoliko reklama i manjih projekata godišnje. Sve te zemlje imaju razrađene različite mehanizme za privlačenje i stimulaciju stranih ulaganja u audio–vizualni sektor. Bit je svih tih različitih rješenja (najčešće poznata pod imenom lease–back ili tax shelter) da država stranom producentu vraća određen postotak uložena novca. Jasno, nakon provjere poštivanja svih zakonom propisanih obveza koje je producent morao ispuniti. Uvjeren sam da bismo proaktivnom politikom, adekvatnim zakonskim rješenjima i iskorištavanjem naših komparativnih prednosti vrlo brzo mogli postati odredište privlačno svjetskoj audio–vizualnoj industriji.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis:

Albert Kapović rođen je 1957. u Livnu, BiH. Diplomirao 1984. na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu na Odsjeku za organizaciju scenskih i kulturno–umjetničkih djelatnosti. Radio je kao producent u Gledališču sester Scipion Nasice na projektima Marija Nablocka i Krst pod Triglavom te kao producent redakcije za Mladinski in otroški program na RTV Ljubljana. Od 1986. organizator; producent i dokumentalist na više od dvjesto različitih projekata (cjelovečernji dokumentarni filmovi; TV–filmovi i drame; TV–magazini; reklame; izravni prijenosi ...), većinom za domaće i francusko medijsko tržište. Jedan je od utemeljitelja i glavni tajnik Hrvatske udruge producenata. Hrvatski je predstavnik u Eurimagesu, Fondu Vijeća Europe za potporu koprodukcijama. Direktor je produkcije Zagreb filma.