Ljubav kroz smijeh

Ljubav kroz smijeh

Iako nije u rangu redateljevih najboljih ostvarenja, u svakom je slučaju daleko od lošeg filma, kakvim ga se prvoloptaški nastoji etiketirati; riječ je o toplu i dobrohotnu pogledu na male ljude

Neo–screwball–romansa nešto je što je u rukama Camerona Crowa — filmaša čije ime smjesta asocira na snažna i vješta razvijanja romantičnih odnosa, u filmu Elizabethtown obećavalo oštroumna prepucavanja u stilu klasičnih komedija na tragu trojca Sturges–Capra–Wilder, a iznjedrilo sporadično duhovitim dijalozima i barem dvama antologijskim scenama, među kojima je na prvome mjestu svakako cjelonoćni telefonski razgovor mobitelima potencijalnoga ljubavnoga mladog para. Drugi istaknut element filma zauzima, uz redateljevu već poznatu strast za glazbom (nalik onoj Jarmuschevoj, zbog koje Elizabethtown pršti vintaž–melodijama), koja u njegovim rukama rezultira nezaboravnim naglascima i spojevima pop/rock–trenutaka s onima iz života protagonista, naklonjen odnos prema ljudima iz maloga mjesta, njihovu mentalitetu, prototipovima i ekscentrično–individualističkim specifičnostima. Upravo stoga mnogi filmu predbacuju skretanje s glavne linije radnje u raspršene, prenatrpane slojeve klišeja obiteljske drame i živopisnih, no nepotrebnih sporednih likova, baš kao i prezasićena, donekle hirovito–nemotivirana biranja podzapleta, bez istinske narativne pokretljivosti kakva bi bila potrebna da bi film bio pitkiji i opravdao dva sata trajanja. Ali iako Elizabethtown nikako nije u rangu redateljevih najboljih ostvarenja (Samci, Korak do slave), u svakom je slučaju daleko od lošega filma kakvim ga se prvoloptaški nastoji etiketirati; riječ je o toplu i dobrohotnu pogledu na male ljude, a u svakom slučaju ponajbolje od žanra što se trenutačno nudi na repertoaru.

Katarina Marić