KADAR U POKRETU

KADAR U POKRETU

Enes Midžić, O slici pokretnih slika, Areagrafika, Zagreb, 2004.

Enes Midžić, poznati hrvatski akademski snimatelj i redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, objavio je, odmah na početku ćemo to reći, vrsnu knjigu O slici pokretnih slika. U Hrvatskoj bibliografiji o filmu zasigurno posebno mjesto pripada knjizi pok. profesora, snimatelja i redatelja Nikole Tanhofera Filmska fotografija (Zagreb, 1981), a Midžić se poglavito nastavlja na tu knjigu, s očitom potrebom da je nadopuni poglavljima o područjima koja su u knjizi nedostajala ili su zastarjela. Autor nekoliko puta jasno naglašava da se njegova knjiga bavi »temeljnim oblikovnim i stvaralačkim pretpostavkama realizacije pokretnih slika sa stanovišta filmskog i elektroničkog snimanja, tj. iz pozicije snimatelja, a mimo teorijskih postavki koje objašnjavaju kadar i stanja kamere iz vizure strukturiranja i strukture filmskog djela«. Knjiga o slici pokretnih slika rad je iskusna snimatelja i pedagoga koji svoja bogata iskustva iz prakse prenosi poglavito snimateljima, ali njegovu će knjigu s velikim zanimanjem čitati i svi ostali koji se bave filmom i televizijom, posebice redatelji. Svakako će pomoći i filmskim kritičarima, koji će ovdje pronaći mnoga bitna objašnjenja postupaka koje ponekad u svojim tekstovima krivo tumače. U svjetskoj literaturi o snimateljstvu, to je autoru ovog osvrta poznato, ne postoji slična knjiga, toliko temeljita, stručna, suvremena i informativna. Midžić pišući o kadru u pokretu govori i o filmskim formatima, kompoziciji, ekspoziciji, zvuku, ali i o postavi tronošca, preoštravanju unutar kadra, zumiranju i drugom te o usko stručnim područjima kao što je primjerice vodoravno izravnanje kadra (unutar toga i o pojedinostima kao što je vodoravno izravnanje na plovilima i slično). Kada se ukaže potreba ukazati na neke razlike između filmskog i elektroničkog snimanja, autor to uvijek čini, a navodi se i kako će pojedini kadar eventualno biti tretiran u postprodukciji. Koliko god autor s iznimnom stručnošću piše o tehničkim finesama u pokretanju kamere, on nikada ne zaboravlja na recepciju, na gledatelja i opasnost koja se krije u naglašavanju filmske tehnike, odnosno u tome da se tehnika nadvije nad prikazani prizor. Svjestan je činjenice da pokreti kamere zajedno s drugim izražajnim sredstvima funkcioniraju u određenom kontekstu i da uz ostala sredstva pridonose stanjima promatranja i sveukupnom doživljaju. Stil kojim Midžić piše o složenim tehničko–umjetničkim postupcima jasan je, stručan, znanstven, ali i široj publici dostupan, čime se nimalo ne umanjuje stručnost u izlaganju građe. Posebice treba pohvaliti autorovo nastojanje da uvijek, kad god je moguće, rabi hrvatsko nazivlje za pojedine tehničke pojmove (jezična zbrka, neujednačenost terminologije i na tom području strašna). Knjiga opsega 181 stranica obiluje brojnim ilustracijama, koje su vrlo objašnjavalačke, a izradio ih je sam autor, nizom fotografija i tablica. Tu je i opsežno kazalo imena i pojmova. Nedostaje možda jedino opsežniji pojmovnik, iako Midžić uvijek u tekstu temeljito objašnjava svaki pojam. Svakako treba istaknuti i vrlo važnu činjenicu, da je nakon stručne recenzije sveučilišnih nastavnika (Peterlić, Trbuljak, Mikić), knjiga O slici pokretnih slika odobrena za uporabu kao sveučilišni udžbenik, što će studentima snimanja, u nedostatku stručne literature na materinskom jeziku, posve sigurno biti od velike pomoći.

Krešimir Mikić