Iz Zagreba u Europu

Izvodeći baletnu suitu Čudesni mandarin Béle Bartóka, simfoničari HRT-a i dirigent Nikša Bareza prikazali su visok stupanj koncentracije i uvježbanosti

I mnogo prije službene politike, a još više zahvaljujući prirodnoj tradiciji, logičnim svezama i vlastitoj baštini, hrvatska je glazbena umjetnost na svim meridijanima europske i svjetske kulture. Sada se i Zagreb putem svoje ažurne nacionalne postaje, a po odluci ženevske središnjice Europske radijske unije, priključio projektu Gradovi glazbe, da bi u organizaciji i provedbi Redakcije ozbiljne glazbe Hrvatskoga radija kao vrijedna člana EBU-a, u sedam dana glazbe od 21. do 27. studenoga za europski eter priredio sedam izravnih i dva odgođena, a zahvaljujući emitiranju s pulta III. programa opet izravna prijenosa koncerata dijela najistaknutijih domaćih ansambala i solista. I tako je iz sama srca Zagreba kao grada glazbe hrvatske metropole kajda od starine i novine ponovno krenula put Europe, a simfonijsko-orkestralni, komorni, zborni, operni, ali i tamburaško-tradicijski i džezistički tonovi još su jednom i riječju i djelom potvrdili skladan međuživot različitih nasljeđa u umjetnosti. A 250. i 100. obljetnica rođenja najprije europskoga i svjetskoga Mozarta, a potom i hrvatskoga Mozarta Papandopula, upravo je u skladu različitosti za barem sličnu invenciju od vodoskokne bujice, zagrabila po vrijednoj riznici nebrojene građe za istoimeni ciklus Zagrebačkog kvarteta u Muzeju Mimara. Pripojivši Gradovima glazbe svoju gotovo stoljetnu popudbinu s obzora najstarijega hrvatskoga komornoga tijela, sadašnji violinsko-violsko-violončelistički četverac Končar/Philips/Philips/Jordan za europski je eter 23. studenoga strogi kvartetski oblik proširio do kvintetskoga suglasja u udruzi s talijanskim klarinetistom Sergiom Delmastrom. I ponovno Europa bez granica, a s točkama dodirivanja u svim uređenim tvorbama, poput elegična tona daleke, a mile, kakve bogumilske (i orijentalne) folkloristike u sjetnu skladopjevu Borisa Papandopula i njegova Kvinteta za klarinet i gudački kvartet iz 1940. Od možda i neobična, a za Papandopula svakako neuobičajeno zamagljena staromolskoga (staromoduskoga) početka i svršetka koji u ciljanoj neodlučnosti to zapravo i nije (svaka je sličnost s Mozartom namjerna!), arhaična je melodika s odjecima Elegije iz ranije Sinfoniette, u dominantnim naglascima prikrivala iskru kratkotrajna bijega u papandopulovski jednako karakterističnu, sjajno artikuliranu minijaturu Allegro con brio. Primjerno je to slijedio i kvintetski ustroj Zagrebačkoga kvarteta i klarinetista Delmastra, oplemenivši izvedbu tankoćutnim bojama u speen-tehnici. Lijep, iako u odnosu na vanjsku i unutarnju kompozicijsku arhitekturu djelomično i odveć lepršav, mek ton s intonacijski i ne uvijek optimalno ugođenom harmonijom slijedio je i Mozartov u svemu čaroban Kvintet u A-duru. I kako je to navodno znao govoriti do bolesti bolesno jalan, a u prepoznavanju od Boga poslana dara božanski darovan Salieri, tek jedan klarinet iznad titrajuće gudačke podloge u treptaju će oka prelijepo jednostavne teme od dva-tri takta sustići i duhovito seljački drugi Trio, a menuetna mu priležnica od lendlerovske narodne (austrijske) tradicije svejezik nikako folklorne, još manje doslovno citatne, a najviše glazbe apsolutne ljepote. Profesionalno uredan tijek bez većih zanatskih potresa i bez većih interpretacijskih zamaha, u Europu je 24. studenoga iz velike dvorane Lisinski odaslao i Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom šefa dirigenta Nikše Bareze. Iz troslojne programske sheme izvedbeno se po dobru izdvojila baletna suita Čudesni mandarin Béle Bartóka, a solistički nastupi Ivane Bilić za ksilofonom te oboista Branka Mihanovića odlično su branili boje aktualne hrvatske glazbeničke reprodukcije. I baš je zahvaljući njima koncertna partitura Borisa Papandopula za nesvagdašnju solističku udrugu uz pratnju orkestralnih gudača zvonila jezikom pitke neoklasične konstrukcije, čija mjestimična i proračunatost oblikovanja glazbina stiha, u provedbi dvoje vrsnih umjetnika s rubova suhoće prelazi u svježinu zarazno laka brija. A to je već odlika posebne spretnosti pri zaronu u svijet i formalno neobično posložena Papandopulova djela (tri stavka bez klasičnih oznaka tempa i s trima metronomskim vrijednostima), pri čemu se izbor Ivane Bilić i Branka Mihanovića prikazao punim pogotkom. Po izvornosti sadržaja manje se spretnim pogotkom učinio izbor 4. klasičnoga koncerta Stjepana Šuleka, čije očite posudbenice glazbene povijesti od Dvořáka »iz novoga svijeta« do Bizeta i čak Orffa, nisu bile konkurentne autentičnim zapisima Papandopula, a posebno onima iz tamno bujajuće sceničnosti Béle Bartóka. Šteta, jer i Šulek, kao posljednji pravi simfoničar u Hrvata, u Europu je mogao u reprezentativnijem obliku, u kojemu bi uz mudro odabrano djelo, te važnu pomoć poštene izvedbe, i slika o stanju jednoga stvaralačkog duha bila realnija, a onda i istinitija. Možda i po uzoru na čvrstinu i uloženu energiju dirigentske koncepcije u Bartókov pantomimski jezik, u kojemu su i radijski orkestar i Nikša Bareza prepoznali isplativnost vlastita izvođačkoga angažmana. A on se uspinjao i grčio zajedno s čudesnom pričom o čudesnom mandarinu u svijetu polusvijeta noći, gdje još čudnija sudbina Bartókova baleta do danas provocira modernošću i scenskom provokativnošću. A ako je tomu doista tako i iako usprkos mandarinskome festivalu u Budimpešti za koji je i Milko Šparemblek zajedno s baletnim ansamblom zagrebačkoga HNK ne tako davno priredio još jednoga svoga Mandarina, zašto ne, dosjetio se Bartók, zaokrenuti priču i od neprestana natezanja oko moralnosti na javnoj pozornici, taj navodno upitan i okom vidljiv (ne)moral s prostitutkom u prvome planu, smjestiti u (samo) uhom čujni orkestralni slog kao koncertno trajniji produžetak nekima problematična baletnoga originala?! I eto suite u šest ulančanih plesnih epizoda s bogato oporim ritmičkim koloritom, uz koji su Simfoničari HRT-a i dirigent Bareza prikazali visok stupanjkoncentracije i uvježbanosti.