Građanin svijeta

Građanin svijeta

Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je u Boki kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara (upoznavši Vidin život, nisam nimalo siguran da je taj posao Vidin Anđeo dobro obavio, očito bio je, barem na trenutak, nebrižan). Za Boku kotorsku govori se da je taj, svojedobno izgubljen, dragocjeni hrvatski mitski prostor nazivan i zaljevom hrvatskih svetaca osjenčan sjajem tradicionalnih rituala bokeljske mornarice, živa spomena na poznate pomorce i pouzdane kapetane, danas je politički i geografski odijeljen od Hrvatske, ali pisana riječ i svjedočenje životom potvrđuje da i dalje pripada onoj kordijalnoj Hrvatskoj na koju je teško zaboraviti. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, bio je sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije (i sam je pisao pjesme na talijanskom jeziku). Ovdje predstavljene četiri prevedene pjesme otkrivaju u kojoj je mjeri Vida živio i u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije, čak i onda kada ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se uvjeren u egzistencijalnu bezizglednost ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.

Branimir Donat

KORACI

Rodjeni iz moje šutnje,

svetački položeni,

koraci tvoji polagano

logu moga bdijenja

prilaze, nijemi i ledeni.

Osobito čista, sjeno

božanska, kako su ti slatki

koraci usporeni.

O bozi, kakve dare slutim,

što me očekuju,

na toj bosoj nozi!

Ako s usne spremne

gostu mojih snova,

koji tebi hiti,

pružaš hranu jedinog cjelova,

suzdrži kretnju nježnu,

o slatkoćo biti i ne biti.

Ja sam živio samo

čekajući tebe,

a moje sporo srce

bili su koraci tvoji.

Paul Valéry

UHVATITI

Uhvatiti večer,

kip i jabuku,

uhvatiti zid i sjenu

i komad krajolika.

Uhvatiti prste, vrat

usnule žene.

Kad se otvore ruke,

koliko puštenih ptica,

koliko zalutalih ptica,

što postaju večer

kip jabuka žena

zid krajolik sjena.

Jules Supervielle

NA PUTU SMRTI

Na putu Smrti

Moja je majka srela ledenjak:

Htjede nešto reći,

Već je bilo kasno,

Veliki ledenjak vate.

Pogledala nas je, brata i mene,

Pa je zaplakala.

Mi smo joj rekli — besmislene li laži —

Da sve razumijemo.

Ona se tada nježno nasmiješila

Kao mlada djevojka.

Sva je bila osmijeh taj,

Tako mio, skoro vragoljast.

Zatim je svu obuze Mrak.

Henri Michaux

Preveo Viktor Vida

»Glasnik sv. Antuna«, Buenos Aires, br. 8, (141), str. 6, kolovoz 1951.

TEŽAK ČAS

Tko plače sad u svijetu bilo gdje

bezrazložan plač u svijetu bilo gdje

plače nada mnom.

Tko grakće smijeh negdje kroz tu noć

bezrazložan smijeh kroz noć ovu sad,

smije se meni.

Tko gazi sad nekud kroz taj svijet,

bez razloga gazi nekud kroz taj svijet,

dolazi k meni.

Tko sada mre u svijetu bilo gdje,

bez razloga mre u svijetu bilo gdje,

gleda u mene.

Rainer Maria Rilke

Preveo Viktor Vida

»Glasnik sv. Antuna«, III, br. 4, str. 10, travanj 1949.

SAMOĆA

Govorim s Bogom jer sam sam

od početka do kraja vremena,

sam, prepušten samome sebi.

A obilazih svijetom, poput psa lutalice.

Susretah ljude koje tobože shvaćah

te govorah: »rujanske večeri«, »šuma«, »mjesec«

ali riječi nisu svila po kojoj lahor urezuje

svoje nevidljive tragove,

nisu krilo žene koja čeka oplodnju.

A srca bijahu kovinski strojevi

u kojima se svaki odjek glasio.

Sad se slažem da budem sam,

nepopravljivo, beznadno, izgubljen u svijetu.

Za razgovor s Bogom ne trebaju upaljene svijeće,

ni vesele zabave kojima mnoštva prilaze.

Treba zaboraviti ljudski govor

pa ćeš se zagubiti na nekoj tužnoj i sjajnoj stazi

gdje Božja sjeta miriše

kao uvelo cvijeće u kristalnoj čaši.

Bog me razumije, ljulja me u svojoj nježnosti,

kao majka svog sina

u slatkom dahu majčinstva,

kad mu govorim:

»Gospode, sam sam kao zaboravljena flauta,

kao slomljeni stup na livadi,

kao napušteni vrt« —

Bog je voda u kojoj se večer utapa.

A jednoga dana vidjeh kao u blistavom zrcalu

kako se nebo bistri od njegove prozirnosti

dok su na dalekom otoku pjevali cvrčci.

Sad hodam zasanjan među ljudima i stvarima,

nedohvatljiv poput predmeta što nije

od ovozemaljske tvari.

Samo neki glas iz tko zna kojih daljina

povremeno me podsjeća da postojim

u svijetu koji možda ne postoji.

Rim, 12. VII. 1947.

Viktor Vida,

postojani knez u izgnanstvu

S talijanskoga preveo Tonko Maroević