GO HOME, MJEŠANČE!

GO HOME, MJEŠANČE!

Najsimpatičniji su dio filma domišljato razigrane sile privlačenja i odbijanja između šutljiva unuka i zdvojna djeda

Radnja kineskoga filma Go Home redatelja, snimatelja i montažera Lija Chenshenga zbiva se u gradu (nepoznata imena) s mnogo lijepih ulica, efektnih modernih nebodera, mostova; da se povremeno ne pojavljuju znamenja stare kineske arhitekture — mahom one vjerskoga karaktera — još bi se moglo pomisliti da gledamo tipični zapadnjački grad. I neki bi nas — usputno, ali očito ciljano predočeni — interijeri mogli zavarati; primjerice, svakovrsnim namirnicama prenatrpana moderna samoposluga koja posjeduje sve prepoznatljive ikonografske elemente suvremenoga potrošačkog društva. Sliku dopadljivo, čak skladno uređena urbanoga svijeta upotpunjava i pogled na obiteljski život vremešna protagonista, opernoga pjevača Laa Zhanga (Liu Peiqi); taj čovjek izrazito skromna imovnog stanja prebiva u slikovito bogečkoj gradskoj četvrti, no ne bi se moglo reći da ide u red životno ugroženih pojedinaca koji vezuju kraj s krajem; ima dovoljno odjeće, ne oskudijeva u hrani, a zbog traumatskoga gubitka kćeri Guange, koja je iznenada prekinula obećavajuću pjevačku karijeru, može utapati očaj u alkoholu ne pitajući koliko košta. Slika (idealizirana?) suvremene Kine zbunjuje ne toliko zbog ukorijenjenih predodžbi (predrasuda) o toj zemlji što smo ih stjecali i posredovanjem različitih oblika medijske propagande, koliko zbog toga što su nam diljem svijeta prihvaćena filmska djela nekih drugih silno darovitih kineskih autora već omogućila kudikamo sugestivniji uvid u život ljudi pregoleme i najmnogoljudnije zemlje na svijetu — tako suprotan onome Chenshengova filma. Intimistički film Go Home, osim rečenoga, ekvilibrira i u jednoj drugoj, mora se priznati, poprilično intrigantnoj stvari. Osobna drama, a u konačnici i duboka tragedija odveć skromna, a darovita pjevača, počela je onoga trenutka kada je njegova kći — ne mogavši otrpjeti očeve sve učestalije neodmjerene prigovore u stvarima ophođenja i tvrde zahtjeve da se maksimalno posveti karijeri — pobjegla u svijet upravo u trenutku kada su joj se — neposredno nakon blistava opernog nastupa kojim je ponizila nedodirljivu primadonu — odškrinula vrata uspjeha i slave… No, taj joj se bijeg i neće baš osobito posrećiti; tek iz sama čina vraćanja sinčića Jerryja (Song Chunli), koji se rodio u brzom braku s nekim Novozelanđaninom, možemo pretpostaviti da se bjegunici morala — u veliku svijetu — dogoditi zaista velika nesreća kada je bila primorana povjeriti sinčića onomu kojega je, svojedobnim iznenadnim odlaskom bez pozdrava, tako duboko bila povrijedila — nepomirljivu ocu. Dakako, djed ne ž

eli čuti za unuka, dugo ostaje gluh i na molbe svoje razborite žene, koja bi dječačića odmah udomila. Salijeće ga i straši onim: »Go home!« Slijedi najsimpatičnija dionica filma, kada će se — scenaristički (Li Wei) i redateljski — domišljato razigrati sile privlačenja i odbijanja između s početka šutljiva unuka i vazda zdvojna i živčana djeda. Go Home oprezno, ali znakovito, dotiče i činjenicu da je mali Jerry (kojemu je djed nadjenuo novo ime Laifu) i Novozelanđanin po ocu, dakle — mješanac. Dječakovu genetsku zaprljanost dodatno otežava spoznaja da je Jerryjev duh već zaražen zapadnjačkom glazbom (koju neprestance sluša), rapom (koji će scenski improvizirati), zvijezdama Chicago Bullsa kojima se divi… Doduše, ne bi se reklo da djedu (ili posve marginaliziranoj baki) to osobito smeta; djed će, jednom kada se u njemu nešto do kraja prelomi — čini se — biti spreman iskreno prihvatiti unuka. Što nam onda sugerira radikalna završnica filma? Jest da je Lao Zhang kobnom nesmotrenošću potaknuo obiteljsku tragediju, jest da se zbog toga pokajao, ali onog egzekucijskog dijela posla kao da se zdušno prihvatio neki daleki nepoznati svijet, koji će se — za njegovu kćer — pokazati krajnje okrutnim, dokinuvši joj baš sve; pokajanja i utjehe radi zlosretna će Guange smoći snage tek da izdahne pokraj nesretna oca i uplakana sina… No, nesreći tu nije kraj. Novozelanđanin će, s pomoću pravnoga tima, jadnom Zhangu oteti i posljednju utjehu — maloga mješanca, s kojim se konačno bio sprijateljio. Pridaju li autori naslovu filma diskriminacijskih konotacija (Go Home) i — dozu gorčine? I krive li za dječakovu tužnu sudbinu djeda što ga je onako neprijateljski bio dočekao ili terete samu kletu sudbinu, demone koje je protagonist osobno bio pokrenuo? Možda kinesku policiju koja ga je olako prepustila strancu? Zli daleki svijet, od kojega treba još više zazirati? Tko bi znao…