Glas za antologiju

Glas za antologiju

Franjo Petrušanec bio je izniman pjevač koji je obogatio hrvatsku glazbenu umjetnost ne samo u operi nego, možda još i više, na koncertnom polju

U nedjelju 27. studenoga umro je u 68. godini Franjo Petrušanec, jedan od najljepših glasova i najvećih majstora pjevačkog umijeća u dugoj povijesti Opere HNK u Zagrebu. U sjećanje dolaze reprize Rata i mira potkraj 1961, kada je u ulozi feldmaršala Kutuzova zabljesnuo prekrasan glas, mekoće i podatnosti meda, boje jantara. Pripadao je pjevaču koji još nije imao 24 godine! Franjo Petrušanec rođen je u Poljancu kraj Varaždina 27. siječnja 1938. Kao učenik varaždinske tekstilne škole pristupio je 1953. Amaterskom zboru Vilko Jurec i povremeno nastupao u opereti. Onda je prigodom gostovanja ansambla Zagrebačke opere uskočio u epizodu stražara u Seviljskom brijaču — i njegova je pjevačka karijera bila određena. Slijedila je Glazbena škola u Varaždinu i rad s Ankicom Opolski, pa Muzička akademija u Zagrebu, na kojoj je 1965. diplomirao u klasi Ive Lhotke Kalinskog. U međuvremenu je 1960. na premijeri Borisa Godunova nastupio u maloj ulozi Nikitiča, i počela je njegova suradnja sa Zagrebačkom operom, kojoj je ostao vjeran do odlaska u mirovinu 1998. godine. Rodio se izniman pjevač koji će obogatiti hrvatsku glazbenu umjetnost ne samo u operi nego, možda još i više, na koncertnom polju. U antologiju hrvatske glazbene reprodukcije ulaze izvedbe Verdijeva i Mozartova Requiema, Monteverdijev Vespro della beata Vergine, Beethovenova Deveta, Rossinijevo i Dvořak

ovo djelo Stabat mater, Händelovi oratoriji. Upravo je interpretacijom virtuozne koloraturne arije iz Mesije kao i Filipova monologa iz Don Carlosa Petrušanec 1968. premoćno osvojio prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Ženevi. Počeo je tada njegov prodor u sam vrh hrvatske glazbene reprodukcije, što je imalo odjeka i u svijetu. Kad je Zagrebačka opera 1970. gostovala u Bergamu s Majstorima pjevačima, bio je onaj »mladi bas krasna ujednačena glasa«, koji je u ulozi Pognera oduševio američku izvjestiteljicu. Petrušanec je nizao ulogu za ulogom, sve veće i zahtjevnije, do pjevački zacijelo kamena kušnje u talijanskom basovskom repertoaru — Zaharije u Verdijevu Nabuccu, i basovskoga sna interpretacije — Borisa Godunova Musorgskog, kojega je ostvario u Beogradskoj operi. Bili su tu likovi iz talijanskih, francuskih, ruskih, čeških, njemačkih, a posebno hrvatskih opera. Njegov Marko u Eri s onoga svijeta teško će biti dosegnut, Sulejman u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Sveslav u Porinu također. Svojim jedinstveno lijepim glasom Francek, kako smo ga od milja zvali, udahnuo je život cijeloj paleti likova. Bili su to najčešće veliki svećenici i vladari, ali i obični vojnici, šaljivčine, morski vuci, zlokobni demoni, knezovi, plaćeni ubojice, čarobnjaci. Navest ćemo samo još neke: Ramfis u Aidi, Oroveso u Normi, Ferrando u Trubaduru, Sparafucile u Rigolettu, Veliki svećenik u Samsonu i Dalili, Mefisto u Faustu, Lindorf–Coppelius–Dapertutto–Dr. Miracle u Hoffmannovim pričama, Končak u Knezu Igoru, Gremin u Evgeniju Onjeginu, mag Tchelio u operi Zaljubljen u tri naranče, Kecal u Prodanoj nevjesti, Sarastro u Čarobnoj fruli, Osmin u Otmici iz saraja, Daland u Ukletom Holandezu (uz koncertne Kralja Markea u Tristanu i Izoldi i Hundinga u Walküri). Imao je u repertoaru stotinjak velikih uloga i oratorijskih dionica. Djelovao je na svim hrvatskim pozornicama i festivalima. Gostovao je u inozemstvu. Petrušanec je nestao sa scene malo nakon što je 1997. u velikom stilu proslavio 35. godišnjicu umjetničkoga djelovanja. Njegov prelijep glas i savršena pjevačka tehnika zabilježeni su na brojnim snimkama u fonoteci Hrvatskog radija i na CD–u koji je 1998. izdala Glazbena škola Varaždin i trajno će svjedočiti o neusporedivosti vokalno–pjevačkog dostignuća, o umijeću kako se iz lijepa glasa može stvoriti gibak instrument koji će s lakoćom šetati po zapletenom tkivu najzahtjevnijih koloratura i besprijekornim legatom tkati luk najdulje belkantističke fraze.

Marija Barbieri