Dodirnuti vrh

Dodirnuti vrh

Autori predstavljeni na Dokumaniji snažno su naglasili svoj autorski svjetonazor i s uspjehom ga filmski uobličili. U njih nije u prvom planu ni politika ni društvena kritika, nego baš način filmovanja pa ih to u nekim slučajevima vodi gotovo preko granica dokumentarca kao filmskoga roda

Distributer Discovery nastavlja obogaćivati repertoar filmovima kakve smo vrlo rijetko imali prilike vidjeti u kinima. Nakon azijskoga filma Dokumanija je ove jeseni već druga takva revija, a njome pratimo suvremeni svjetski trend prikazivanja na velikom ekranu dugometražnih dokumentaraca. Za to je najzaslužniji najprovokativniji (ali ne i najbolji) autor te vrste Michael Moore. Njegovi Ludi za oružjem (Oscar za dugometražni dokumentarac) i Fahrenheit 9/11 (Zlatna palma i nagrada kritike u Cannesu) počeli su konkurirati igranim filmovima ne samo na festivalima nego i u kinima, zainteresiravši i širu publiku. Zato je bitno porasla i njihova produkcija, a s brojnošću i većim ulaganjima porastao je i broj vrijednih ostvarenja. Zanimljivo je pritom da na Dokumaniji tek Svijet vina Ame-rikanca Jonathana Nossitera barem donekle ide u smjeru Mooreovih filmova, pa na temu vina i njegove proizvodnje govori o globalizaciji i makinacijama koje dovode do monopolističkog vladanja tržištem. Poput Moorea i on s ljevičarskih, izrazito društvenokritičkih pozicija prokazuje način na koji američki magnat Mondovi u sprezi s najutjecajnijim kritičarem vina i savjetnikom za proizvodnju stvara vinarsko carstvo koje zapravo uništava tradicionalne vrijednosti i mijenja okuse, isključivo zbog vlastite dobiti. Problem je međutim što je film dramaturški neuredan, a i snimljen tako da se doima poput ne baš uspjela križanca između televizijske reportaže i privatnoga filmskog zapisa, pa se čini da su film ipak uglavnom hvalili autorovi politički istomišljenici, obrativši više pozornosti eksplicitno izrečenim stajalištima nego njihovu filmskom uobličenju. Iako svi ostali filmovi Dokumanije imaju znatno više, izrazito iznadprosječne vrijednosti, ni Svijet vina nije nezanimljiv, jer ukazuje na raznolikost dokumentaraca koji danas uspijevaju u svijetu, a s ostalima dijeli još jedno bitno svojstvo — naglašeno i vrlo osobno autorovo stajalište. Baš to je, čini se, pridonijelo renesansi toga filmskog roda, koji je više od ostalih bio ugrožen pojavom televizije i njezinih vlastitih proizvoda te vrste, jer je — unatoč brojnim razmatranjima (od novinarskih do teorijskih) o različitosti dokumentarizma u dvama medijima pokretnih slika — zanimanje kinopublike desetljećima opadalo.

Autorski svjetonazor

I ostali autori predstavljeni na Dokumaniji snažno su naglasili svoj autorski svjetonazor i s uspjehom ga filmski uobličili, ali za razliku od Moorea i manje uspješna Nossitera u njih nije u prvom planu ni politika ni društvena kritika, nego baš način filmovanja kojim će se što više udaljiti od uobičajenoga televizijskog dokumentarizma, pa ih to u nekim slučajevima vodi gotovo preko granica dokumentarca kao filmskoga roda. Tako bi britanski Dodirnuti vrh (Touching the Void) Kevina Macdonalda u tradicionalnoj žanrovskoj podjeli pripadao pseudodokumentarcu, dok danas većina kritičara govori o mješavini dokudrame i dokumentarca. Riječ je o dvojici britanskih planinara koji osvajaju jedan od najviših vrhova u Andama sa strane kojom se nitko prije njih nije uspeo. Uspon prolazi u redu, no na povratku jedva preživljavaju u sniježnom nevremenu, pri čemu jedan ima i slomljenu nogu i pada u provaliju i nevjerojatno ne samo ostaje živ nego se uspijeva i izvući i stići do polaznoga logora upravo kada se njegov partner sprema vratiti, jer mu je nezamislivo da je prijatelj mogao ostati živ. Redatelj tek u malom dijelu filma zadržava pričanje protagonista i to uglavnom o njihovu duševnom stanju i moralnim dvojbama, dok je veći dio rekonstrukcija u kojoj u krupnim planovima njih dvojicu zamjenjuju profesionalni glumci, ali u širim planovima i totalima oni sami ponavljaju pred kamerama bitne dijelove svoje dramatične pustolovine. Izvanrednim osjećajem za ritam i atmosferu, nijansiranim prikazom duševnih stanja i dojmljivim filmskim uobličenjem gotovo nadljudske snage potrebne za prevladavanje neprijateljskog i gotovo svemoćnog planinskog snježnog okruženja, uz efektnu kameru Mikea Eleyja Macdonald stvara uzbudljivo svjedočanstvo o borbi čovjeka i prirode, koje djeluje kao vrhunski dokumentarac.

U carstvu divljine

Stanovitih pitanja o žanrovskoj pripadnosti može biti i oko još jednoga filma o nastojanju živih bića da prežive nemilosrdnu zimu, snijeg i led u francuskom Carskom putovanju (La marche de l’empereur) Luca Jacqueta. No, nije riječ o ljudima, nego o velikim carskim pingvinima koji na Antarktiku iz raznih predjela na početku jeseni kreću na dug put prema istom mjestu u unutrašnjosti ledene pustinje da bi se parili. Okrutna borba za preživljavanje u prekrasnom, ali za život gotovo nemogućem ambijentu uobličena je iznimno atraktivnim filmskim slikama, no redatelj očito nije bio siguran da je to dovoljno da privuče veći broj gledatelja, pa u dokumentarne snimke unosi elemente igranoga filma izabirući jedan par pingvina (i njihova mladunca) i sinkroniziravši njihov govor i razmišljanja na način kako bi to činili ljudi da su se kojim čudom našli u njihovoj koži. Antropomorfizacijom drama možda postaje razumljivija publici, ali ipak gubi na autentičnosti, ostavši ipak vrlo zanimljivo i iznadprosječno vrijedno ostvarenje. Koliko audiokomentar može mijenjati smisao filma, pokazuje i američki film Grizzly Man velikoga njemačkog redatelja Wernera Herzoga (koji je doduše najvažnije filmove snimio sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća). On je montirao devedeset sati videomaterijala koji je snimio Timothy Treadwell, čovjek koji je trinaest ljeta živio među grizlijima, na početku da bi pridonio spašavanju vrste i dokazao da ti veliki medvjedi nisu čudovišne zvijeri, a potom pronalazeći u njima i prirodi svijet koji mu se činio boljim i pravednijim od ljudske civilizacije, sve dok njega i njegovu prijateljicu grizliji nisu pojeli. Herzog ostavlja dosta Treadwellovih izjava, ali ih i sam komentira, bez naglašenih simpatija za Treadwella, životinje ili prirodni način života, uspijevajući protagonista tim intervencijama gotovo poistovjetiti s opsesivnim likovima kakve je u njegovim filmovima tumačio Klaus Kinski i stvoriti možda najbolje svoje djelo u posljednjih dvadesetak godina.

Džungla na asfaltu

Dva tradicionalnije strukturirana dokumentarca uspijevaju efektno, ponajprije uz pomoć glazbe, uhvatiti duh i mentalitet sredine i kritički prikazati njezine probleme. Iako redateljskim postupkom negdje između klasičnog dokumentarizma i TV–reportaže Amerikanac David LaChapelle ritmom i žestinom prikazanih situacija u zloglasnoj četvrti Los Angelesa na autentičan način tumači probleme obojene mladeži koja se suprotstavlja uličnim bandama i nasilju kao jedinom obliku života uličnom subkulturom posebne vrste plesa i klaunovskih predstava. Turčin Fatih Akin (autor sjajna filma Glavom u zid), rođen i odrastao u Njemačkoj, znatno rafiniranijim i nijansiranijim redateljskim postupkom u Prelazeći most: Zvuk Istanbula ponajprije uz pomoć glazbe, ali i sudbina njezinih interpreta, uspijeva stvoriti sugestivnu sliku mjesta na razmeđu Istoka i Zapada, različitih mentaliteta, civilizacija i vjera, tradicije i suvremenosti, ostvarujući u prvom (većem) dijelu filma posvećenu turskom rocku pravo remek–djelo, dok mu u prikazu manje bliske tradicionalne popularne glazbe ipak donekle ponestaje invencije i mašte, ali ipak ne toliko da bi bitno umanjilo pozitivan sud o filmu. Henry Alex Rubin i Dana Adam Shapiro u Smrtolopti (Murderball), najuzbudljivijem filmu revije, pokazuju kako i najtradicionalniji način oblikovanja uz redateljsku vještinu i izrazito, a i neuobičajeno autorsko stajalište može i danas dovesti do vrhunskog rezultata. Naslov filma bio je i prvobitni naslov za ragbi paraplegičara vezanih za kolica, koji je vjerojatno jedan od najgrubljih sportova uopće, ali igračima omogućuje da potpuno nadvladaju bilo kakve frustracije vezane za njihovo stanje. Žestina zbivanja i njihova uobličenja, vođena čvrstom dramaturgijom uz neočekivane obrate, dovela je do iznimna filmskog doživljaja u potresnoj priči o očuvanju ljudskog integriteta i dostojanstva u naizgled nemogućim uvjetima.

Tako je Dokumanija vrlo uspješno prezentirala raznovrsnost filmskog pristupa i odabranih vrlo različitih tema te je zasluženo privukla znatan broj gledatelja. Pokazalo se još jednom da u Zagrebu postoji zanimanje i za filmove koji se bitno odvajaju od prevladavajuće ponude komercijalnog (američkog) igranog filma, ali i da je tu publiku moguće privući tek ako su takvi programi promovirani nekim događajem poput festivala i revija.

Tomislav Kurelec