Dobitnici i zamjenica

Dobitnici i zamjenica

Cijela je svečanost ove godine bila istinska kazališna, duhovita, pomalo autoironična i nimalo pretenciozna: na sreću, estrada je posve izostala

Dodjela nagrada hrvatskog glumišta (bez obzira na sve kontroverze) zvjezdani je trenutak našega kazališta: već trinaest godina, 24. studenoga, oči teatarske javnosti uprte su u zagrebački HNK, gdje se nagrade, u raznim kategorijama, uručuju (uglavnom, sretnim) dobitnicima. Među tim nagradama nedvojbena prednost pripada onoj za životno djelo, što će reći za cijeli život posvećen (na ovaj ili onaj način) služenju Taliji. Velik je to trenutak: gledalište odaje počast osobi koja nas je zadužila, a ona u sebi, ganuta, sabire svoja postignuća, nade i strahove. Cijela je svečanost ove godine bila istinska kazališna, duhovita, pomalo autoironična i nimalo pretenciozna: na sreću, estrada je posve izostala. Zaslužni su za to scenaristica Željka Udovičić i redatelj Dražen Ferenčina; oni su nas učinkovito još jednom uvjerili da glumcima i drugim kazališnim djelatnicima nimalo ne treba nikakve pomoći sa strane, a da bi bili čak i medijski atraktivni, kako se to danas kaže. (Naime, valja voditi računa i o izravnu televizijskom prijenosu.) Ipak, jedan — slobodno možemo reći: incident — bacio je sjenu na taj glamurozni trenutak refleksije glumišta u vlastitome zrcalu. Nagrade za životno djelo dodijeljene su glumici Nevi Rošić i redatelju Petru Selemu, ex aequo. No, dok je gospođi Rošić, kao što i pristoji, nagradu uručio, uz nekoliko prigodnih riječi, ministar kulture Božo Biškupić, Petru Selemu istovrijednu je nagradu predala, bez ijedne riječi, u javnosti posve nepoznata »zamjenica (zagrebačkoga) gradonačelnika«. Kako to komentirati? Formalno-protokolarno ili ipak, možda, sa stajališta elementarne decentnosti, dapače ordinarne pristojnosti? Birokrati će vjerojatno izabrati prvi način (u odsutnosti gradonačelnika, zastupa ga zamjenica), svi ostali onaj drugi, koji se i čini izgleda znatno važnijim aspektom. Naime, takav postupak izaziva primisli na politizaciju, dapače, na (lošu) politiku ondje gdje joj nikako nije mjesto. Što god tko mislio o (političkom) angažmanu Petra Selema, riječ je o činjenici za Nagradu hrvatskog glumišta posve irelevantnoj: kao kazališni djelatnik, Petar Selem zaslužio je više, i bolje. Zaslužio je i na formalnoj razini, znakovitoj kao i bilo koja druga, isto što i zaslužna gospođa Rošić, dramska prvakinja. I to nikakvi formalizmi ne mogu promijeniti, ni naknadna obrazloženja izmijeniti. O tome je trebalo bolje promisliti — na vrijeme.

Boris B. Hrovat