Čakavski stihovi Nade Barac–Jelčić

Čakavski stihovi Nade Barac–Jelčić

Nada Barac–Jelčić do sada je objavila tri zbirke pjesama i lirskih zapisa u kojima autentično progovara izričajem bribirske čakavice: Kolka (2002); Trag kamika (2003) i Kamičići nezaborava (2005). U svim trima zbirkama (koje je objavila Matica hrvatska Senj) autorica je ponesena evokacijama zavičajnoga prostora i iščezla prostora odsanjanih snova djetinjstva u kojem oživljavaju svi rariteti jezičnih dijalektizama i arhaizama čakavice, kojom mladi naraštaji gotovo više i ne govore. Sve tri knjige ispisane su dubokom emotivnošću prema podneblju iz kojega je nikla, dok lokalni izričaj djetinjega dijalektalnog podneblja postaje dragocjeni trezor sjećanja, utočište, kako ona sama kaže: »naša čvrstina« i »studenčić pamćenja«. Autoričina imaginacija obilježena je reanimiranjem svijeta prvobitnih dojmova djetinjstva i taj povratak istim davno poznatim putovima, kao da su iz Baschlarovih snova, tvori irealnu atmosferu suprotstavljenu opipljivoj realnosti prikazana prostora i krajolika. Osjećamo, dok ispisuje stihove, Nada Barac–Jelčić uranja u dimenziju vremena koje je nedjeljivo od onoga prikazana u knjizi. I upravo ta činjenica čini sav taj svijet nestvarnim i snovitim, čak i onda kad se on odnosi na mimezis u najstrožem smislu riječi. Kao iz stare inkunabule naviru riječi za dane i poslove, ljude i osjećaje kojih više nema. Pjesnikinja progovara glasom spontanim, jednostavnim, pitkim, nježnim, a opet s punim mnogozvučjem bogatstva dijalektalnih riječi koje tajanstveno svjetlucaju samim svojim korijenima počela i nastanka. Impulsi probuđenih osjećaja postaju autoričin autoritet i vodič u povratku na svoju Itaku. U sve tri zbirke subjekt pjesnika usporedno postaje istraživač u jeziku i tragatelj za izgovorom u kojem će riječ biti katarza: riječ domaća, čakavska, prva kolka (kolijevka). Ta je riječ nekad bila služnik, svakodnevni zvuk, obnažen do jednostavne uporabe. Danas se pod patinom vremena čini tajanstvenim grumenom skrivena zlata, koji tone u mrak nedohvatnosti i dobiva posebna magična svojstva. Sve tri zbirke neraskidiva su cjelina u kojima lirski zapisi Nade Barac–Jelčić tvore mozaik jedinstvenih etnografskih zapisa, a doslovni, realistički podaci često u njezinu izričaju zadobivaju simboličnu auru. Svjesna da je vrijeme odmaknulo, skliznulo u neku novu zbilju, autorica u zbirkama prilaže rječnik rijetkih lokalnih bribirskih čakavskih riječi. U mreži relikvija starih običaja i poštivanja; u iščezlu svijetu ponad mora u daljini, u vremenu koje u zbirkama stoji kao da je ustakljeno i izuzeto od današnjeg nemira i kaosa, nastali su u slobodnu nevezanu ritmu pjesnički zapisi Nade Barac–Jelčić. Pjesnikinjin govor čas je spontani iskaz radosnih sjećanja, a čas potom elipsa tiha krika za nepovratnim. Ovi su stihovi dragocjen prinos bribirskoj čakavici, onoj kojom su govorili i frankopanski gospodari, brušenoj više od tisućljeća, mekanoj i nježnoj, unatoč težini života koja se u njima semantički nazire.

Hrvojka Mihanović–Salopek