Broadway u malom

Broadway u malom

Ansambl je plijenio pozornost, a oduševili su i iznimni solistički nastupi Renate Sabljak, Đanija Stipaničeva, Vande Winter, Jasne Bilušić

U Dvorani Lisinski održan je dugo najavljivan koncert Noć mjuzikla. Zagrebačko gradsko kazalište Komedija odlučilo je 55. obljetnicu proslaviti pompozno, pa su brojne najave i reklame rezultirale punim gledalištem, ali i iznenađenjem: na ulazu u zgradu posjetitelje je dočekao crveni tepih i televizijske kamere. Ako ste tražili glamurozni događaj (a glamuroznost je potvrdila i politička elita — prisutnost predsjednika Vlade dr. Ive Sanadera), te ste se večeri našli na pravom mjestu.

Mali i veliki

Unatoč svečanoj prigodi ili baš zbog nje, na repertoaru su se našli Komedijini standardi, koji su u posljednjih pet godina podjednako punili veliku koncertnu dvoranu, malo kazalište na Kaptolu i ljetnu pozornicu na vodi na Jarunskom jezeru. Koncert je otvorila uvertira mjuzikla Chicago Freda Ebba i Johna Kandera, što je bio odličan izbor. No, početak je odmah ukazao na problem scene: budući da je polovicu pozornice zauzeo orkestar (a orkestar je morao biti na pozornici, jer su i instrumentalisti zajedno s dirigentom slavili obljetnicu), za pravo je scensko zbivanje ostao (manji) prostor na drugoj polovici velike pozornice. S druge strane, budući da je Chicago po strukturi i broju izvođača mali mjuzikl, on bolje podnosi male od velikih prostora — komadić je pozornice plesačima i pjevačima (Hana Hegedušić, Mila Elegović Balić) bio posve dovoljan. To je, jasno, podsjetilo da je intiman, ugodni prostor Komedijina kazališta prikladniji za izvedbu takvih djela Čak su i veliki mjuzikli upućivali da je na pozornici Lisinskoga trebalo promijeniti pristup sceni, od scenografije, preko koreografije te do broja statista i plesača (glazba se, dakako, ne može mijenjati). Pozornica se doimala praznom i neiskorištenom (moram reći da mi je i u ovakvom programu draži Wagnerov skriveni orkestar), nedovoljno pokrenutom i nedovoljno veličanstvenom za prigodu. Međutim, ansambl je plijenio pozornost i tu je teško naći zamjerku. Napose su oduševili iznimni solistički nastupi u drugom dijelu programa: Renate Sabljak kao Aide Laka stvar, Đanija Stipaničeva kao Claudea iz Kose I've Got Life i Isusa iz rock–opere Jesus Christ Superstar (Gethsemane), Vande Winter kao Jane iz Gubec–bega (Ave Maria) te Jasne Bilušić kao vrapčića iz Piaf (Hymne a` l'amour). Prvi dio programa bio je vezan uz sastave i brojeve iz malih mjuzikala (Chicago, Mali dućan strave, Skidajte se do kraja), gdje se vidjela uhodanost izvedbi. Zgodne su bile promjene solističkih postava u Malom dućanu strave, što je dovelo do podvostručavanja glavnih likova — Audrey i Seymour dobili su sestru odnosno brata blizanca, što je stvorilo vizualno (ali ne i glasovno) identične parove: Jasna Palić Picukarić i Mila Elegović Balić te Ronald Žlabur i Goran Malus. A također se čula hrapava raspojasanost biljke mesožderke, čiji je glas prvi put dobio ljudsko obličje — Gorana Navojca, koji je u predstavi inače skriven iza zastora.

Odlični Lončar i Mešin

Dok su izvedbe i scensko–koreografski postav pojedinih brojeva bili doslovno izvučeni iz mjuzikla (znači, ako vam se neki broj svidio, trebate pogledati mjuzikl, jer on jednako zvuči u sklopu cjeline), možda je najzanimljivija u svemu bila ideja njihova povezivanja. Umjesto da se brojevi jednostavno odrade (a doista su odrađeni kao uhodani posao — ali ništa više), organizatori i redateljica Dora Ruždjak Podolski zamislili su dva voditelja (Igor Mešin i Damir Lončar), koji su gledatelje nasmijavali do suza. Prateći odličan scenarij Ivane Bakarić, Mešin i Lončar smijali su se na vlastiti račun, na račun svojih kičastih odijela, na račun kolega... Čak su i statistički podaci uz grafikon (!) postali predmetom smijeha. S jedne strane, pomagalo im je veliko platno u pozadini, gdje su projicirani standardni isječci iz mjuzikla (čak i Jalta, Jalta, koja nekako nije uspjela ući u program), duhovite montažne sličice za pojedine glazbene brojeve (neke su, jasno, standardno prenesene iz predstava), pa i pravi pravcati vatromet (snimka s Jarunfesta), koji je oživio upravo uz veseli komentar dvojice voditelja. Zahvaljujući Lončaru i Mešinu, Komedijina je proslava izašla iz okvira standardnog, reklamnog i već viđenog. Njihov je duh svakoga sudionika aktivno uvukao u koncertno–dramsku proslavu Komedijina 55. rođendana — do te mjere da je dirigent Dinko Appelt u jednom trenutku posegnuo za mobitelom da se raspita o rezultatima utakmice, što je nastup jadnoga, bijednog Amosa — Ljube Zečevića i opet gurnulo u pozadinu (Celofan iz Chicaga). Taj dio scenskoga nastupa zaslužuje svaku pohvalu, premda bi zakulisni staff možda ubuduće trebao ipak uložiti više truda u prilagođavanje scenskoglazbenih brojeva prostoru. Pa kada već imamo Broadway u malom, zašto ga ne bismo imali i u velikom izdanju!?

Irena Paulus