ZAKON

Robert M. Coates

Prvi nagovještaj da stvari izmiču kontroli došao je rane jesenske večeri kasnih četrdesetih. Dogodilo se da je između sedam i devet sati te večeri Triborough Bridge, jednostavno, imao najveću koncentraciju izlaznog prometa u svojoj povijesti. To je bilo čudno jer je bila večer radnoga dana u tjednu (točnije, srijeda) i premda je vrijeme bilo ugodno blago i čisto, s mjesecom koji je bio dovoljno blizu punom krugu da izvuče stanovit broj vozača izvan grada, te činjenice po sebi nisu bile dovoljne da objasne tu pojavu. Nijedan drugi most ili glavna autocesta nije bila pogođena, i premda su dvije prethodne noći bile podjednako blage i obasjane mjesečinom, svake od njih promet na mostu kretao se blizu uobičajenog. U svakom slučaju, osoblje na mostu bilo je potpuno nespremno. Glavna prometna arterija, kao što je Triborough, radi u prilično predvidljivim uvjetima. Automobilski promet, kao i većina drugih ljudskih djelatnosti na velikoj skali, ovisi o Zakonu prosjeka — tom velikom, starom pravilu koje tvrdi da će masovne ljudske djelatnosti uvijek slijediti stalne obrasce — i na osnovi prijašnjeg iskustva uvijek je bilo moguće proreći, gotovo do posljednje znamenke, broj automobila koji će prijeći most u bilo kojem zadanom satu dana ili noći. U ovom su slučaju, ipak, prekršena sva pravila. Od sedam sati do blizu pola noći obično je mirno na mostu. Ali te noći kao da su se svi vozači u gradu, ili u svakom slučaju, njihov zapanjujući razmjer, urotili da poremete tradiciju. Započinjući gotovo točno u sedam sati, automobili su potekli prema mostu u takvu broju i s takvom brzinom da je osoblje u naplatnim kućicama bilo svladano od početka. Uskoro je bilo očigledno da to nije bila trenutna zakrčenost, i kako je postajalo sve više jasno da će zastoj imati monumentalne proporcije, dodatni policijski odredi žurno su otpravljeni na scenu da pomognu u nadzoru. Automobili su tekli iz svih smjerova — iz Bronxova i Manhattanskog prilaza, iz 125. ulice i iz East River Drivea. (Na vrhuncu gužve, oko osam i petnaest, promatrači na mostu dojavili su da je kolnik prema jugu zgusnuta linija automobilskih svjetala sve do zavoja na Osamdeset i devetoj ulici, dok je poprečna zakrčenost na Manhattanu remetila promet prema zapadu sve do Avenije Amsterdam.) I možda je stvar koja je najviše zbunjivala oko cijele manifestacije bila u tome što se činilo da nema nikakva razloga za to. Tu i tamo, dok su užurbani službenici u naplatnim kućicama mijenjali novac naoko beskrajnoj struji automobila, postavljali bi pitanja putnicima, i uskoro je postalo jasno da ni sami sudionici u čudovišnom zastoju nisu znali za uzrok kao ni nitko drugi. Tipično je izvješće sačinio narednik Alfonse O’Toole, koji je zapovijedao odredom zaduženim za prilaz iz Bronxa. »Ja sam ih neprestano pitao«, rekao je on, »‘Postoji li negdje noćna nogometna utakmica za koju mi ne znamo? Idete li na trke?’ Ali smiješna je stvar u tome da su polovicu puta oni pitali mene. ‘Čemu mnoštvo, Mac?’, govorili su oni. A ja bih samo gledao u njih. Pamtim nekog momka u otvorenom fordu s djevojkom u susjednom sjedalu, i kad me on upitao, odgovorio sam mu: ‘K vragu, vi ste u mnoštvu, niste li?’, rekao sam. ‘Što vas donosi ovamo?’ A glupan me samo gleda. ‘Mene?’, kaže. ‘Samo sam izišao da se provozam po mjesečini. Ali da sam znao da će biti ovakva gužva…’, kaže. I onda on pita mene: ‘Postoji li bilo kakvo mjesto gdje bih se mogao okrenuti i izići iz ovoga?’« Kao što je »Herald Tribune« rezimirao stvari u članku sljedećeg jutra: »Izgledalo je kao da je svatko tko posjeduje automobil na Manhattanu odlučio te se večeri provozati Long Islandom.« Incident je bio dovoljno neobičan da se nađe na svim prvim stranicama sljedećeg jutra, a zbog toga je posvećena pozornost mnogim sličnim događajima koji su inače mogli proći nezapaženo. Posjednik kazališta Aramis na Osmoj aveniji izjavio je da je nekoliko večeri u nedavnoj prošlosti njegovo gledalište bilo praktično prazno, dok je za drugih bilo nabijeno do zagušenja. Vlasnici gostionica zapazili su da njihove mušterije sve više razvijaju naviku da svi naruče istu stvar; jednoga dana to je pečena teleća plećka s umakom koja se gotovo jedino naručuje, dok bi sutradan to bilo faširano meso na bečki način, a pečena teletina ostala bi netaknuta ma koliko se nudila. Čovjek koji je vodio malu prodavaonicu galanterije u Baysideu otkrio je da su u četiri dana dvije stotine i sedamdeset četiri uzastopne mušterije ušle u njegov dućan i tražile špulu ružičastoga konca.

To su bile novinske vijesti koje bi obično ulazile u listove kao popune ili u rubrike rezervirane za neobičnosti. Ali sada se činilo da imaju ozbiljnije značenje. Napokon je bilo očigledno da se nešto nedvojbeno novo događa u ljudskim navikama, i to je toliko uznemirivalo kao oni slučajni trenuci na izletničkim barkama kad nešto putnike navede da svi odjednom jurnu na jednu ili drugu stranu plovila. Tek kad je jednog dana u prosincu Twentieth Century Limited krenuo iz New Yorka u Chicago sa samo tri putnika, gospodarski lideri otkrili su kako bi novi trend također mogao biti poguban. Premda u New Yorku može postojati više tisuća ljudi koji imaju poslovne odnose sa Chicagom, sve dotad je New York Central, primjerice, mogao pouzdano raditi na pretpostavci da će svakoga pojedinačnog dana ni više, ali ni manje, nego nekoliko stotina njih imati priliku otići tamo. Kazališni producent mogao je biti siguran da će se njegova publika razvrstati i da će, grubo govoreći, isto toliko osoba htjeti vidjeti izvedbu u četvrtak koliko ih je bilo u utorak ili srijedu. Sad nisu mogli biti sigurni ni u što. Propao je Zakon srednje vrijednosti, i ako su posljedice što su pogađale biznis obećavale da će biti katastrofalne, to je također posebno obeshrabrivalo običnoga potrošača. Gospođa koja bi krenula u središte da provede dan u kupnji, na primjer, nikad nije mogla biti sigurna hoće li Macyjevu robnu kuću naći proključalom od gomile kupaca ili će naći pustoš praznih prolaza što odjekuju i dokonih prodavačica. I neizvjesnost je u pojedincu proizvodila čudnu vrstu živčane razdražljivosti kad bi bio suočen s bilo kojim poticajem da djeluje. »Hoćemo li ili nećemo to učiniti?«, neprestano su se ljudi pitali, znajući da se, učine li nešto, može pokazati da su i tisuće drugih pojedinaca odlučile slično; znajući također, ne učine li, da mogu promašiti blaženu priliku svih prilika da plaža Jones Beach, recimo, bude praktično samo njihova. Trgovina je propadala i svakoga je mučila neka vrsta beznadne neizvjesnosti. U toj točki bilo je neizbježno da se Kongres pozove u akciju. Kongres se, uistinu, pozvao sam, i mora se reći da se pokazao uzvišeno doraslim situaciji. Sastavljen je odbor od ljudi iz oba doma na čelu sa senatorom J. Wing Slooperom, republikancem iz Indiane, i nakon poduga ispitivanja odbor je bio prisiljen nerado zaključiti kako nema dokaza za komunističko podmetanje, premda je podsvjesno prevratništvo ljudskog ponašanja u tom trenutku bilo očito na prvi pogled. Problem je bio što učiniti u svezi s time. Ne možeš optužiti cijeli narod, posebno ne na tako mutnim temeljima. Ali, kako je senator Slooper odvažno istaknuo: »Možeš ga kontrolirati«, i na kraju je odlučeno da se uspostavi sustav za preodgoj i reformu, s namjenom da odvede narod natrag — opet navodimo senatora Sloopera — »osnovnim pravilnostima, udobnim prosjecima američkoga načina života«. Tijekom odborskog istraživanja otkriveno je, na opće zaprepaštenje, da Zakon prosječnosti nikada nije uključen u sadržaj saveznog prava, i premda su se branitelji prava svake pojedine države žestoko suprotstavljali, previd je odmah ispravljen ustavnim amandmanom i zakonom — Hills–Slooperovim zakonom — koji ga je implementirao. Prema zakonu, od ljudi se zahtijevalo da budu prosječni i, kao najjednostavniji način da se to osigura, oni su bili abecedno podijeljeni i njihove dopuštene djelatnosti dosljedno katalogizirane. Tako je, prema planu, osoba čije je ime započinjalo sa G, N, ili U, primjerice, utorkom mogla otići u kazalište, a na bejzbolsku utakmicu samo četvrtkom, dok su joj posjeti pomodnim dućanima bili omeđeni između deset sati ujutro i podneva ponedjeljkom. Zakon je, dakako, imao nedostataka. Među ostalim društvenim funkcijama imao je porazne posljedice za kazališne zabave, a cijena njegove primjene bila je nevjerojatno visoka. Na kraju mu je također trebalo dodati tako mnogo amandmana — kao što je onaj koji dopušta gospodi da povedu sa sobom svoje zaručnice (ako su akreditirane) na razne događaje i funkcije bez obzira na slovo kojim bi započinjalo ime spomenute zaručnice — pa su sudovi često bili u nedoumici kako ga tumačiti kad bi bili suočeni s prekršajima. Ipak, zakon je na svoj način poslužio svrsi jer je potaknuo — istina, pomalo mehanički, ali i primjereno — povratak prosječnom postojanju koje je priželjkivao senator Slooper. Sve bi doista bilo u najboljem redu da se, otprilike, koju godinu poslije nisu počeli probijati uznemirujući izvještaji iz teške provincije. Činilo se da se u onome što se do tada smatralo rubnim područjima počeo osjećati čudan val napretka. Brđani u Tennesseeju kupovali su sportske kabriolete, a Sears, Roebuck izvijestio je da je u Ozarksu njihova prodaja luksuznih predmeta povećana devetsto posto. U neplodnom dijelu u Vermontu ljudi koji su prije jedva uspijevali iščeprkati za život na svojoj zemlji posijanoj kamenjem sada su slali kćeri u Europu i naručivali skupe cigare iz New Yorka. Činilo se da se Zakon smanjenoga prihoda također posve poremetio.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj