Toplina sjevera

Toplina sjevera

Ana Durlovski s lakoćom se poigravala arsenalom virtuoznih koloraturnih majstorija. Čistim, zvonkim i pouzdanim visokim tonovima es i f okrunila je raspjevane ansamble

Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku pripremila je u okviru suradnje četiriju hrvatskih nacionalnih kazališta operu Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija sa scenografijom i kostimima posuđenima od splitskog HNK. Tako se međukazališna suradnja od početka ove sezone napokon ostvaruje, štoviše zahuktava. Iz nje izostaje samo zagrebački HNK, koji se, barem za sada, pojavljuje tek kao davatelj usluga posuđivanja, ali ne i njihov primatelj. Splitska oprema Lucije di Lammermoor, osim futurističke scene Andreja Rehaka i kostima Ane Savić Gecan utemeljenih na povijesnoj potki, podrazumijeva i režiju Krešimira Dolenčića te koreografske intervencije Nikole Livančić. Prenošenje postojeće režijske koncepcije u novi prostor (ovdje konkretno mnogo manji), u novi ansambl i među nove protagoniste, za redatelja ne znači manje posla, nego naprotiv, cjelovit proces rada s nužnim prilagodbama. Postavljanje Lucije di Lammermoor u repertoar nekoga kazališta podrazumijeva sopranisticu koja će tu iznimno zahtjevnu zadaću moći besprijekorno ostvariti. Bez uspješne Lucije nema uspjeha predstave, dok izvrsna Lucija može ublažiti nedostatke svojih tenorskih i baritonskih partnera, što potvrđuje upravo ova premijera. Mlada makedonska sopranistica Ana Durlovski na svom prvom nastupu u Hrvatskoj s lakoćom se poigravala arsenalom virtuoznih koloraturnih majstorija. Svojim čistim, zvonkim i pouzdanim visokim tonovima es i f okrunila je raspjevane ansamble. Te će je odlike ubrzo odvesti u Bečku državnu operu, gdje u siječnju ima ugovorene nastupe u ulozi Kraljice noći u Čarobnoj fruli, ulozi u kojoj ćemo je prije toga moći čuti i u Zagrebu.

Velika dramska snaga

Da Lucia nije samo milozvučno pjevanje uz harfu ili virtuozno nadmetanje s flautom, podcrtao je redatelj Dolenčić, a mlada je pjevačica usvojila i glumački decentno protumačila niz Lucijinih psiholoških stanja koja dovode do kobna kraja za nju i druge likove. Brata joj Enrica Dolenčić je zamislio kao naglašena zlikovca u bespoštednoj borbi za politički opstanak u Škotskoj 17. stoljeća, čijom žrtvom pada čak i Lucijina družica Alisa. Njegovi prijeteći vojnici opremljeni su kratkim noževima umjesto mačevima kako na skučenoj pozornici ne bi bilo još više žrtava. Snažan dojam ostavljaju prva slika drugoga čina, Enricova prijevara Lucije s pismima, kao i sjajno riješena prva slika trećeg čina. U njoj je zbor gotovo srastao sa zidom u pozadini, u ulozi antičkoga kora, hladna komentatora, što daje veliku dramsku snagu prizoru s prikazom Lucijina umorstva Artura. Lucijina smrt i refleksija njezina lika u koreografiranoj prikazi njezine sudbine tijekom cijele predstave, kao i njezino konačno ljubavno sjedinjenje s Edgardom u smrti u finalu opere, obavijeni su lijepom poetskom notom. Zamjerku zaslužuje postava ljubavnog dueta u drugoj slici prvoga čina s Edgardom iza scene, jer on ima pravo na jednake akustičke uvjete, kao i nepotreban efekt grmljavine između slika koja bi tobože trebala održavati tajanstvenu atmosferu napetom. Dirigent Mladen Tutavac dobro je vodio uglavnom raspjevanu izvedbu u kojoj su se, pored Miljenka Đurana (Edgardo), Vlahe Ljutića (Enrico), Blaženke Targuš (Alisa) i Predraga Stojića (Normanno), isticali Claudio Contini kao Arturo i Berislav Puškarić kao Raimondo.

Davor Schopf