Ton od paučinasta zlata

Sveplanetarna zvjezdana prašina Letonca Mische Maiskoga, posljednjoj je (Dešpaljevoj) Cellomaniji priskrbila dodatno pojačan štih glamurozne svečanosti glazbe

»U finom stanju duha i uha«, kako to svojoj Cellomaniji kao izvornom hrvatskom proizvodu s razlogom tepa Valter Dešpalj, protekao je rani koncertni studeni na podiju Velike dvorane Lisinski. A kako i ne bi kad se najprije uz prvo hrvatsko gostovanje Danskoga nacionalnoga simfonijskog orkestra (6. studenoga), u čudu najodnjegovanije skrbi za ton od paučinasta zlata i sjaja, a sa sjecišta sveglazbene/sveglazbeničke mudrosti, oglasio i izvanredno jednostavan, a izvanredno profinjen glasovir Norvežanina Leifa Ovea Andsnesa, kao novi prinos umjetničke mladosti u zrcalu starinski svježe i postojane škole od tisuću i jedne pijanističke noći. Sveplanetarna zvjezdana prašina Letonca Mische Maiskoga, pak, posljednjoj je (Dešpaljevoj) Cellomaniji (12. studenoga) priskrbila dodatno pojačan štih glamurozne svečanosti glazbe, u kojoj se muziciranje uz ton uglavnom visoke izvedbene kakvoće iznova prikazalo kao jedino važeće pravilo svake, malo je reći, dobro ugođene lakoće sviračkoga postojanja. I zato je po svim linijama neka i različitih slušateljskih senzibiliteta i bilo moguće, siguran sam, doživjeti puninu Andsnesove poetično smirene vizije Beethovenova 3. glasovirskoga koncerta u c–molu, a prirodan, nimalo aristokratski udaljen, a gospodski blizak ton od paučinasta zlata, u stopostotnome je karatnome sjaju plovio po kajdama malo bečkoga klasika, malo bonskoga vizionara. I baš kao u kakvoj najkući bez suvišnih ukrasa, a s ukrasima kakve svaka stilski prepoznatljiva gradnja mora imati, Andsnesov je Beethoven u protoku ljupka trostavačja s naznakama (i) mladoromantičnih vrtnji za istup solo–klavira u pjesmi bez riječi pri ulazu u središnji Largo, na idealno izbalansiran zvukoliki obrazac propitkivao odgovore orkestra u tonski jednako plemenitoj (posebno gudačkoj) artikulaciji ansambla danskoga radija na čelu sa simpatično nespretnim, a vrlo, vrlo muzikalnim i djelotvornim dirigentskim ekstremitetima Thomasa Dausgaarda. O pojedinostima u cjelini skladnih suglasja gotovo je stoga i nepotrebno govoriti, a slušati odjek zvonko mekih sola u istome tuttiju gotovo imperativ doživljaja za dugo sjećanje. Na sličan su način, a u prilici prvoga upoznavanja s Danskim simfonijskim orkestrom pri nacionalnoj radiostanici, odzvonile i izvedbe Schumannove 2. simfonije u C–duru, odnosno uvertire Yrsa najistaknutijega danskoga romantičara Johanna Petera Emiliusa Hartmanna s početka koncerta. Zaodjenuvši se ruhom sočna dramatskoga sloga s lirskim protupomakom, danski je sastav predvođen energičnom kretnjom dirigenta Dausgaarda i nakon osamdesetogodišnje tradicije, a sa zamahom nove europske turneje o dvjestotoj obljetnici rođenja bajkovita Andersena, potvrdio status vodeće orkestralne skupine svoje zemlje, pripremivši tako prostor najprije za Andsnesov ton od paučinasta zlata, a zatim i za onaj u žestokoj teatralnosti s pokrićem, Mische Maiskoga. A u upravo pobožnoj tišini zatamnjene dvorane očekujući prvi solistički istup Rostropoviča našega doba, brojna je zagrebačka publika na kraju i dočekala čudesna jedva čujna zavjetna pianissima iz Kol Nidrei Maxa Brucha, istodobno ne mareći odveć za nonšalantnu tonsku preigranost majstora Maiskoga, a uz rondo–kajde Dvořaka i vatreno–obrednoga plesa iz baleta Ljubav čarobnica Manuela de Falle. Mischa Maisky u djelićima je najvišega, larpurlartističkoga stupnja muziciranja podlegao osveti lijepa tona, gdje iskliznuća u hrapav odzvuk upozoravajuće podcrtavaju maksimu o ljudskoj nesavršenosti i najsavršenijih na listi svih umjetnika. Po naravi (instrumentalne) stvari i jedna dimenzija uvijek istoga zvuka i tona u Cellomaniji 2005. kao ansamblu violončelista zadarskoga festivala Strings Only, na svoj je način, u obradbama Valtera Dešpalja, pridonijela stanovitoj suhoći tuttija u minijaturnim solima bez pripadajuće sveorkestralne boje. Baveći se pritom sobom i svojom pojavom što zrači, Mischa Maisky svirao je i sjajno i manje sjajno, a ton od (židovskoga) postanka svijeta na Bruchov uzorak eterično se sljubio s kantabilnim intermezzom Rusa Čajkovskoga i Francuza Laloa. S druge strane medalje, Dvořakov i De Fallin pokret precizno određenih ritamskih zapisa bez izvedbenoga metra i daha ad libitum, nevjerojatno, ali istinito, zvonio je i nemirnijom interpretacijom, s robusnim potezom Maiskoga na svakako ne uvijek besprijekorno postavljen i oblikovan ton. Ali i to je valjda dio godina opasnoga življenja uz violončelo kao najljudskiji glas od gudačkoga glasanja, po kojemu i karizmatični Maisky, ali i Dešpaljomania/Cell-omania kao ekskluzivna glaz-benička kasta, zalijevaju sokove zaštićenih mirisa. Dva gurua u slici skupnog nastupa za prvu Bachianas Brasilieras Heitora Ville–Lobosa, zorna su potvrda fina stanja duha i uha Maiskoga kao središnje osi i Dešpalja kao samozatajna, a sveprisutna pobočnika za opću čelomaniju hrvatske, slovenske i austrijske studentske i poslijestudentske mladeži. Čelistički original s kraja koncertne večeri upotpunila je i uvodna skladba Milonga para Jorge Luis Borges iz pera Igora Kuljerića. Razlivenom bojom i ritmičkom križaljkom prikrivši prepoznatljivost običajnoga plesa s tepiha crvenih noći Buenos Airesa, Kuljerićev ton u asocijativnome opisu milonge kao (borhesovski voljene) podvrste tanga, tužna je misao koja se (ne) pleše, a registar duboko intonirana instrumentarija s pridjevkom harfe (Vlasta Hribar) pojačava tamu dramatskoga naboja u zajedništvu posebno odnjegovana muziciranja.