Svjetlost stvara mistiku

Izazovi prostora: MADE IN GERMANY, ARHITEKTURA + RELIGIJA, HRVATSKI MUZEJ ARHITEKTURE hazu, ZAGREB, 3 — 30. STUDENOG 2005.

Svjetlost stvara mistiku

Pri izgradnji novih sakralnih građevina arhitekti i vjerske zajednice nalaze se pred ključnom dvojbom — slijediti tradiciju ili koristiti se suvremenim izričajem. Jednoznačno priklanjanje jednoj od tih dviju mogućnosti ne jamči vrsnoću rješenja

Još od najstarijih se vremena, u svim povijesnim epohama i u svim religijama, bogoštovanje povezivalo uz određena sveta mjesta oprostorena u znakovite sakralne građevine, čije je oblikovanje oduvijek bilo, i još jest, jedna od najizazovnijih arhitektonskih zadaća. Kreiranje kuće Božje kao posvećena mjesta molitve i susreta s nadnaravnim znatno nadilazi zadovoljenje pukih funkcionalnih i oblikovno–estetskih kriterija te je primarno usmjereno stvaranju sakralnoga karaktera prostora kao unutrašnjega smisla svake religijske građevine, što od autora zahtijeva ne samo izniman umjetnički dar nego i senzibilitet za interpretaciju složenih liturgijskih i socijalnih relacija. Upravo je postizanje mistične sakralne atmosfere, uz vanjsku znakovitost, zajednička težnja kojom su bili rukovođeni graditelji različitih bogomolja — svetišta, hramova, crkava, mošeja, sinagoga, kako u prošlosti tako i danas.

INTERPRETACIJA SVETOGA

Koje su karakteristike suvremene sakralne tipologije i kako njemački arhitekti na početku 21. stoljeća interpretiraju pojam svetoga, pokazuje izložba Made in Germany: Arhitektura + Religija, postavljena do kraja studenog u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU. Nakon prve, posvećene ekoarhitekturi (koja je u istom prostoru gostovala u lipnju), ovo je druga izložba iz serijala u produkciji Goethe Instituta i Galerije Aedes iz Berlina, kojom se njemačka arhitektura povezuje s važnim kulturnim i društveno–političkim temama. U identičnom komornom postavu (kao i prva izložba) na devet vertikalnih izložbenih kubusa i s pripadnim modelima prezentirano je isto toliko ostvarenja što nam zorno predočuju raznolikost i originalnost recentnoga sakralnog graditeljstva. Uz više rimokatoličkih i protestantskih crkava prikazane su još po jedna samostanska kuća za duhovnu obnovu, dvorana za blagoslov i ispraćaj pokojnika, krematorij te sinagoga. Pri izgradnji novih sakralnih građevina arhitekti i vjerske zajednice nalaze se pred ključnom dvojbom — slijediti tradiciju ili koristiti se suvremenim izričajem. Jednoznačno priklanjanje jednoj od tih dviju mogućnosti ne jamči vrsnoću rješenja i često završava ili povijesnim pastišem inferiornim izvorniku ili pak samodostatnim pomodnim egzibicionizmom, a da gradnja u duhu vremena može rezultirati iznimnim ostvarenjima, koja po sakralnosti ne zaostaju za najsjajnijim primjerima iz povijesti, dokazuju brojna remek–djela moderne arhitekture poput Le Corbusierove kapele u Ronchampu ili Aaltove crkve u Imatri.

SUVREMENA INTERPRETACIJA SAKRALNE TEME

Izloženi primjeri teže suvremenoj interpretaciji sakralne teme, zaokružujući dinamičan razvoj koji je tipologija prošla tijekom dvadesetoga stoljeća. Na njegovu početku njemačka crkvena arhitektura, do tada isključivo historicistička, dolazi pod snažan utjecaj liturgijskog pokreta europskih katoličkih intelektualaca. Ideje vodećega teologa Romana Guardinija o povratku istinskim korijenima kršćanstva i autentičnoj liturgiji odražavaju se u promjenama prostorne organizacije i uporabi novog materijala, a sličan se razvoj istodobno odvija i u protestantskoj zajednici. Nakon betonsko–staklenog hrama Notre Dame de la Consolation (1922) braće Perret u Francuskoj, Karl Moser gradi prvu veliku betonsku crkvu (Sv. Antun, Basel, 1927) na njemačkom govornom području, a Rudolf Schwarz aachenskom Crkvom tijela Kristova (1930) ostvaruje prvi njemački primjer jedinstvenoga liturgijskog prostora bez stupova. Uz Schwarza pionirska uloga u istraživanju suvremene crkvene tipologije između dva rata pripada Dominikusu Böhmu. Prvi je preferirao aksijalni model svetog traga s vjernicima usmjerenim prema oltaru, dok je Böhm razvio zatvoreni prstenasti model svete nutrine s oltarom u središtu kongregacije, čime je anticipirao promjene u liturgiji i organizaciji crkvenoga prostora određene II. vatikanskim koncilom (1962–65), nakon kojega vjernici, okupljeni oko oltara, aktivno sudjeluju u bogoslužju. Sličnu reformatorsku ulogu u protestantskoj crkvi odigrao je Rummelsbergerski program iz 1951. Veliki zamah njemačke poslijeratne obnove na području sakralnoga graditeljstva slijedi prihvaćene modele, a redukcija i skromnost arhitekture izravna je posljedica poslijeratnih (ne)prilika i nestašice materijala. Šezdesete donose tipološke inovacije u obliku multifunkcionalnih pastoralnih središta, namijenjenih podjednako bogoslužju i društvenim potrebama vjerničke zajednice, a sedamdesete označava izgradnja crkvenih zdanja ekspresivnog izričaja poput Marijine katedrale u Nevigesu Gottfrieda Böhma (1972). Iako je evidentno smanjenje broja vjernika, devedesete godine svjedoče novom zamahu u izgradnji crkvene arhitekture s povratkom uzvišenim sakralnim prostorima, često meditativnoga karaktera.

TRANSLUCENTNA KOŽA

U uporabi su oba osnovna modela — aksijalni i centralni. Minhenska Crkva sv. srca (Allmann, Sattler, Wappner, 2000) impozantna je staklena kutija s aksijalnom jednoprostornom lađom čija je unutrašnja envelopa od drvenih pomičnih lamela u funkciji modulacije svjetla kao temeljnog elementa sakralnosti. Za razliku od minhenske translucentne kocke, kölnska Crkva sv. Teodora arhitekta Paula Böhma (pripadnika treće generacije graditelja crkava iz obitelji Böhm) ima oblik zatvorene betonske rotonde komponirane iz dvaju koncentričnih cilindara, s oltarom u fokusu polukružno postavljene kongregacije. Šturo osvjetljenje koje dopire kroz krovne procjepe pridonosi mističnoj atmosferi i osjećaju izdvojenosti iz svakidašnjice. Svjetlo kao temeljno sredstvo oblikovanja primijenjeno je i u ostalim izloženim primjerima. Kristov paviljon u Volkenrodi (von Gerkan, Marg i partneri, 2001) translucentnom kožom od tankih mramornih panela priziva tradicionalni ugođaj sakralne arhitekture; minimalistički dizajnirana kapelica u samostanskoj Kući tišine u Meschedeu (Kulka i Pichler, 2001), osvijetljena jedino krovnim nadsvjetlom, čini se idealnim mjestom meditacije, a mistični karakter impozantnoga središnjeg prostora krematorija Berlin–Treptow (Axel Schultes, Charlotte Frank, 1998) rezultat je igre svjetlosti što prodire kroz otvore/kapitele na vrhu vitkih, nasumce raspoređenih betonskih stupova.

Ujedinjenje Njemačke dalo je znatan poticaj ponovnoj izgradnji porušenih židovskih središta i bogomolja, poput nove dresdenske sinagoge (Wandel, Hoefer, Lorch + Hirsch, 2001), podignute u obliku dvaju razmaknutih introvertiranih volumena na lokaciji stare Semperove sinagoge, srušene prije šezdeset godina. Zanimljiv i tipološki inovativan primjer ekumensko je središte dvojne Crkve Marije Magdalene u Freiburgu (Kister, Scheithauer, Gross, 2004), čiju je grubu betonsku vanjštinu teško prepoznati kao kuću Božju, ali je zato unutrašnjost, diferencirana u dvije zasebne crkve za dvije različite konfesije — katoličku i protestantsku, što se po potrebi spajaju u jedinstven zajednički prostor, smioni primjer praktičnog ekumenizma. Iako je religija odavno izgubila dominantnu poziciju u društvu, a broj se vjernika stalno smanjuje, potreba za duhovnošću i nadalje postoji. Izloženi njemački primjeri svjedoče kako i današnji naraštaji arhitekata mogu kreativno odgovoriti na izazove jedne od najzahtjevnijih arhitektonskih tipologija.

Vinko Penezić